Ma nisu oni krivi

Tko je bio šokiran kada je iz Uefe stigla drastična kazna nogometnom klubu Dinamo zbog izgreda ”navijača” u Temišvaru? Da li je itko pomislio ”šokiran sam, ne mogu vjerovati?” Vjerojatno ne, jer svi smo znali da nas to čeka. Bilo je tek pitanje hoće li se dogoditi Dinamu ili reprezentaciji te kada. Dobili smo odgovor. Šok su odglumili samo u Dinamu, nadajući se da žalba može uroditi plodom, mada su u Maksimirskoj bolje od svih nas znali koliko je Dinamo blizu takve kazne. Strahovali su i puno prije, ponajviše nakon Udina, jer bilo je pitanje vremena kada će Vrbanovićev utjecaj presahnuti i kada će iz Nyona stići kazna ovog reda veličine.

Što uopće napisati?

Navijači su izbacili Dinamo iz Europe. Treba nekoliko puta pročitati tu rečenicu, pa onda još jednom, i usput probati shvatiti do kuda smo došli. Nogomet se, navodno, igra zbog navijača, a navijači se tuku radi... nogometa? Razbijaju kafiće i tramvaje radi klubova i gradova koje vole? Kolju s drugim Hrvatima zato jer im je navijački šal druge boje? Imaju svoje presice, organizacije, oni žele voditi politiku klubova, smjenjuju trenere, uprave, imaju i svoje novinare, njima treba osigurati besplatne karte, prijevoz, njih treba posebno pozdravljati, inače će se naljutiti. Treba i pobjeđivati, inače će prijetiti bojkotom, upadati na treninge, kopati grobove na travnjaku, prijetiti smrću, izvlačiti nogometaše iz automobila kako bi ih tukli.

Potegnut će do Andore, Italije, Malte, Mađarske, Austrije, Nizozemske, Češke, kako bi poharali lokalnu benzinsku, napravili kukasti križ, trgali stolice na tuđim stadionima, gađali igrače, suce ili suparničke navijače/gledatelje bakljama ili kamenjem. Pitanje je dana kada će ”u ime kluba” doći do događaja koji se nedavno zbio u susjednoj državi.

Navijači su izbacili Dinamo iz Europe. Ne, naravno da to nisu navijači već huligani, ali – zar nije svejedno koji ćemo termin koristiti? Možemo ih zvati Hrvati, Zagrepčani, purgeri, navijači, Boysi, huligani ili svemirci, ali ta skupina ”klupskih ratnika” sramoti Hrvatsku, Zagreb i Dinamo gdje god stigne. Žalosno je da se zaista radi o skupini ljudi, skupini koja je najčešće krojena od istih momaka čiji identitet policija uglavnom zna. I nikako ne uspijeva riješiti taj problem.

Navijači su izbacili Dinamo iz Europe. Pljunuli su igračima u lice, bacili modri dres u blato. Što god mislili o borbenosti Dinamovih igrača, oni su u Temišvaru izvojevali jednu vrijednu, važnu, veliku pobjedu, 90 minuta se pošteno oznojili za tri boda koja su im sada izvan travnjaka bestidno uzeli ”navijači. Ne UEFA, nego ”navijači”.

Zanimljivo, ovoga sam tjedna planirao u packama pisati o isprikama i opravdanjima u sportu, a isprike i opravdanja baš su zanimljiva tema i iz perspektive navijača. Naime, jedan (manji) dio javnosti spreman je i u ovakvim trenucima stati uz navijače, ”koji ponekada i jesu krivi, ali uglavnom su svi protiv njih”. Lokalna policija, organizator i jasno UEFA. Jer, kako je Dinamo kriv za izgrede navijača u gradu? Zar nije kriva lokalna policija? Organizator?

Uefu to nije briga, UEFA na to – ne može utjecati. Platini ne može poslati poruku MUP-u ili hrvatskoj vladi, ali može Dinamu. UEFA se želi riješiti huliganizma u nogometu, želi mirne tribine bez baklji, želi mirna gostovanja gdje dvije navijačke skupine mogu zajedno popiti pivu, ne želi ”stanje pripravnosti” na svakoj nogometnoj utakmici.

Ako se Dinamo (ili bilo koji hrvatski klub) tomu ne može prilagoditi – neće igrati Uefina natjecanja. UEFA je itekako svjesna da taj problem ne može riješiti Dinamo (možda je i zbog toga gledala kroz prste u dosadašnjim situacijama), ali je također svjesna da se ovakvim kaznama može mobilizirati javnost, pa putem i lokalna vlast do te mjere da se kaže STOP i da se problem počne rješavati. Nyon zanima samo da li uz Dinamo dolaze i neredi, a dok god dolaze, UEFA će kažnjavati sve oštrije. Ovo je sigurno posljednje upozorenje prije one drakonske kazne koje će u potpunosti srušiti klub – izbacivanje iz Europe.

Ni organizatori ni lokalne policije ne mogu biti opravdanja i isprike, jer kakvi god bili – a sigurno ima i tamnih primjera – sranja (postoji li ”pristojniji” izraz?) se događaju uvijek istim ljudima. Kako nikad policija nije ”bezrazložno” napala i istukla skupinu biznismena na poslovnom putovanju? Kako to da nisu suzavcem upali na neki kongres kardiologa? Ili vodenim topovima napali skupinu turista-umirovljenika? Na kraju krajeva, svi koji ste bili na nekoj utakmici u gostima, daleko od huligana, i bez potrebe i tendencije da upadnete u probleme, jeste li kada u njih upali? Osim ako su probleme kreirali upravo ti huligani.

Isprike i opravdanja jednostavno nema. Neki navijači postali su svrha sami sebi. Njima Dinamo, Hajduk, repka, nisu jedna lijepa zanimacija pored pravih vrijednosti u životu poput obitelji i prijatelja, već kanal za ispucavanje nezadovoljstva tko zna čime. Pa se pod krinkom borbe za klub tuče, udara, razbija, jer tada je valjda takvo nasilničko ponašanje normalno. A nikad nije, mi jednostavno moramo biti društvo u kojem takvo ponašanje nikad ne može biti normalno.

Navijači su izbacili Dinamo iz Europe.

Ovo je jedna od posljednjih prigoda državi da učini nešto po tom pitanju. Može li se? Ima dovoljno primjera da može, premda nitko ne kaže da će biti lagano. Želi li se? Javnost želi, svatko tko voli sport želi. Ja želim. Siguran sam da i vi želite. No, mi možemo samo željeti. Onaj tko može jest – vladajuća garnitura, MUP, hrvatska država.

I zbog toga, ovo je moj zadnji tekst o navijačima, barem u negativnom kontekstu. Ništa što ja napišem neće promijeniti stvari, niti jednog huligana neću preobratiti, niti ću promijeniti vaše mišljenje. Ako ste kimali glavom dok ste čitali kolumnu, onda vam nisam ništa novog rekao. Ako mi, pak, namjeravate napisati mail da sam ”vol nepodojeni koji ne zna što znači proliti krv za svoj klub”, sačuvajte vrijeme – sve sam već čuo. Osuđivanje huliganizma Sizifov je posao, prilično beskoristan, jer koliko god puta svi mi zajedno to učinili, ništa se ne mijenja. I neće se promijeniti dok problem ne odluči do kraja iskorijeniti država.

Odsad za mene postoje samo pozitivni primjeri, poput Sektora B na Medveščaku, a negativnima nek' se bavi onaj tko je za njih zadužen - UEFA im je lijepo prebacila lopticu.

Šteta je što u cijeloj priči najviše ispaštaju oni koji su najmanje krivi - Dinamo, Dinamovi igrači i Dinamovi navijači. Oni pravi.