Cibona zaslužuje više

Sve od nabrojanog Cibona prije svega zaslužuje zbog svoje povijesti, tradicije i imena. Dvostruki europski prvak, momčad koja protiv "najvećeg rivala" vodi 15-2 u osvojenim prvenstvima Hrvatske (možemo li uopće govoriti o rivalstvu?), stalni sudionik Eurolige, europski najznačajniji i najprepoznatljiviji hrvatski klupski brand, jer, budimo realni, rukomet i vaterpolo ograničeni su na ipak puno manji broj zemalja od košarke.

Može li se slabije zanimanje navijača objasniti generalnim srozavanjem ugleda košarke u Hrvatskoj? Iako je možda nekakav faktor, objašnjenje sigurno nije, jer u Zadru - problema s gledateljima nemaju. Nemaju ni u Splitu kada je Split dobar, nemaju čak ni košarkašice (!) Gospića, kao što su dvorane pune kada u gradovima diljem Lijepe naše nastupa hrvatska reprezentacija ili kada se igra All-Star utakmica. Košarka se još uvijek voli u Hrvatskoj, ne možete me uvjeriti da zaista više Hrvata gleda i prati skijanje nego košarku, ili da je hokej na ledu voljeniji sport od košarke.

Cibonin ugled je srozan, to je evidentna činjenica. Da ste prije nekoliko mjeseci spustili Marsovca u Zagreb, nakon kratkog obilaska dvorana i stadiona, proučavanja povijesti te praćenja medija, jadnom malom zelenom ne bi ništa bilo jasno. Dvorana je puna na Medveščaku, mediji pišu najviše o Dinamu, a klub koji je europski gledano najbolji, nema ni gledatelje ni medijsku pažnju.

Odgovornost snosi, prije svih, vodstvo kluba, i ono u vrijeme Bože Miličevića, i ono novije, pod ravnanjem Ive Jelušića. Funkcija kluba se svela na čistu operativu, dovođenje igrača (svakog ljeta potpuna rekonstrukcija momčadi), dovođenje trenera, organizacija putovanja i utakmica, i to je više-manje to. Građenje branda, marketing, odnosi s navijačima, omladinska škola, skauting, planiranje momčadi, strategija, suradnja s medijima - sve je to zapostavljeno i stavljeno u drugi plan, umjesto da bude u prvom. Nije problem sposobnost ljudi u klubu, već manjak sposobnih ljudi; kako očekivati da jedan čovjek (Ivan Jurković) vodi i marketing i PR i bude glasnogovornik i što god još trebate? Zar ne bi bilo pametnije da se umjesto u jednog Amerikanca, pa i pod cijenu manje konkurentne momčadi, 200.000 dolara uloži u 10-ak mladih, obrazovanih, kreativnih stručnjaka, pa da u godinu dana stvore platformu za realan razvoj kluba, da Cibona ponovno postane miljenik Zagreba.

Nitko ne očekuje da Cibona bude prvak Europe, trenutna financijska situacija u Hrvatskoj ne čini takav rasplet realnim, ali imamo pravo očekivati da Cibona s upravo ovakvim rezultatima kakve ima puni Draženov dom svaki tjedan do posljednje sjedalice. Za to nije potreban LeBron James, kao što Medveščaku nije potreban Sidney Crosby, već sposobno vodstvo kluba.

No, iluzorno je uopće o takvim stvarima razmišljati, kada aktualno vodstvo nije sposobno ni osigurati plaće igračima. Nažalost, osim očitog problema koji to stvara - a taj je da će Roziću i ekipi, neovisno o karakteru koji su do sada pokazivali, kad-tad dojaditi davati sve od sebe za veliku ništicu - problem neplaćanja odrazit će se na Cibonu i u budućnosti. Osim što će puno igrača, kako hrvatskih, tako i stranaca, dva puta razmisliti o dolasku u Zagreb s obzirom na takvo funkcioniranje kluba, Cibona bi mogla izgubiti ono najvrjednije što ima - Velimira Perasovića.

Peras, jednostavno, radi odličan posao. Uvijek se mogu pronaći utakmice kada se nećete složiti sa svakim potezom, ali od tijesta koje ima, Perasović iz tjedna u tjedan mijesi dobar kruh. Pitanje je s kojim bi još trenerom ova momčad pokazivala takav fight bez kune na računu, a napadačke nedorečenosti i muke aktualnog sastava puno su više plod momčadskih nego Perasovićevih nedostataka. Uostalom, Cibona može zabiti 100 koševa Zagrebu, što znači da problem nije napadački sustav, ali ne može Barceloni jer je jednostavno puno slabija. Pitanje je, primjerice, bi li ijedan igrač Cibone mogao pronaći svoje mjesto na rosteru Barcelone. Vjerojatnije je da ne bi.

Kada ionako tankom sastavu oduzmete jednog Amerikanca (Gravesa), pa pridodate izostanak drugog (Gordona), ozljedu Vukušića, jasno je da ćete teško doći do pobjede protiv Žalgirisa u gostima. I zato taj poraz ne treba shvatiti tragično, posebno jer dominantnost Barcelone i Montepaschija otvara vrata Ciboni da i sa samo tri pobjede dođe do drugog kruga.

Zato je utakmica s Asvelom veliki test za momčad, ali i za sve navijače Cibone u Zagrebu. Asvel nije atraktivan kao Barcelona, ali Ciboni je ta utakmica puno važnija od one s Barcom, i Ciboni treba potpora do kraja punih tribina.

Da je sve normalno, to uopće ne bi bilo upitno. Utakmica za prolazak dalje protiv direktnog suparnika (bilo kakva pobjeda ako Žalgiris dobije u Istanbulu, pobjeda od 4 ili više razlike ako pobijedi Fenerbahče), mlada momčad sastavljena gotovo u potpunosti od Hrvata, nekoliko Ciboninih klinaca, pravi trener, ekipa koja ostavlja srce na rukavu i koja igra bolje s pravom potporom.

Ali nije sve normalno. Od Cibone je važnije kada Harry Redknapp po 17. puta kaže da su Hrvati sjajni nogometaši.

Nisu krivi samo mediji. Kada vi kliknete više puta na izvještaj Cibone nego na izjavu Redknappa, onda će se i ti odnosi promijeniti, jer mediji, na kraju dana, ipak nude ono što čitatelji žele...

Šteta, jer Cibona zaslužuje više, i od medija, i od čitatelja (gledatelja), a ponajviše od vlastitog vodstva.