I zato je rukomet sjajna igra

Predivan nastup Hrvatske protiv Danske nudi puno zanimljivih tema. Je li Buntić svjetska klasa? Mirko kao jedan od najboljih vratara svijeta? Zašto smo lakše pobijedili Dansku nego Ukrajinu ili Austriju? Je li ova utakmica dokaz da je smjena generacija uspjela? Ili ako nismo ozbiljan sportski medij već i u velikim uspjesima tražimo tričave senzacije – koga je i zašto psovao hrvatski izbornik nakon utakmice?

Međutim, koliko god Hrvatska dobro odigrala protiv Danske – a Červar valjda zna zašto je to nazvao jednim od najboljih nastupa hrvatske reprezentacije pod njegovim vodstvom – donositi (pre)velike zaključke na temelju jedne utakmice bilo bi pogrešno. Kao što ni s kritikama nije valjalo pretjerivati dok igra nije bila briljantna, tako se ne valja ni dizati u nebesa jer smo jednu utakmicu odigrali kao najbolja momčad Prvenstva.

Iako se sada čini da imamo svu inerciju svijeta, od prve minute protiv Poljske pobjeda i nastup protiv Danske neće nam značiti puno. Nova utakmica – sve novo. Alilović će morati opet pronaći formu, Balić će morati pronaći nove rupe u obrani, Buntić će opet morati naštimati ciljnike. I nema nikakve garancije da će se to dogoditi, jer i najbolji znaju imati loš dan. Napisati sada da je Hrvatska nepobjediva kada ovako igra je tek zgodna stilska figura, jer kako igrate ne ovisi samo o vama.

I zato je ono što se meni čini najvrijednijim spomena nakon velike pobjede nevjerojatna atmosfera unutar te rukometne reprezentacije.

Nije ovo prvi puta, štoviše, otkad je Lino Červar izbornik, Kauboji su omiljena hrvatska momčad ne (samo) zbog rezultata, već upravo zbog tog međusobnog odnosa, koji je pun smijeha, zafrkavanja, ali i međusobnog pomaganja, bodrenja, učenja, respekta. To je Červarova najveća pobjeda kao izbornika, jer uvijek je imao sretnu svlačionicu neovisno što se događalo izvan nje.

Nigdje ta njegova vrlina nije došla pod veći znak pitanja nego u Austriji. Červar se hrabro odrekao usluga nekih od stožernih igrača u prethodnim uspjesima, prije svih Petra Metličića koji je kao igrač i kao čovjek bio temeljac reprezentacije. Nema tu više ni glavnih zafrkanata, Davora Dominikovića i Mirze Džombe, no svlačionica nije ni trunčice izgubila na toj najvećoj kvaliteti.

Netko je sinoć rekao – ovakvo slavlje ne možeš glumiti. Istina. No, Kauboji nisu ”prodisali kao jedan” protiv Danske, od prvog dana i od prvog susreta stvari funkcioniraju upravo onako kako su i na svim dosadašnjim natjecanjima.

Možete to vidjeti po snažnim zagrljajima bodrenja igrača prije utakmice. Možete to vidjeti po slavlju svakog gola kod baš svakog igrača, ne samo onih na klupi - Bičanić je protiv Austrije umalo ušao na teren s tribina! Možete to vidjeti po savjetima i podršci koju iskusniji daju mlađima. Možete to vidjeti po zafrkantskom pristupu tijekom davanja izjava. Možete to vidjeti kada Kopljar i Gojun na zagrijavanju vježbaju obranu jedan na drugom, pa si daju dugi, čvrsti zagrljaj. Moguće je da je ovo naj-gej paragraf koji sam ikad napisao, no u slučaju Kauboja iz svakog konakta tih rukometaša proizlazi jednostavna istina – dečki se vole. Kao prijatelji, kao suigrači, kao rukometaši, dodao bih uz malo patetike i – kao Hrvati.

Srčana igra također nije od jučer, Hrvatska je igrala srčano od prve utakmice na ovom turniru, pristup nikada, ali baš nikada nije bio problem kod Červara. Međutim, tek protiv Danske sve se poklopilo na najbolji mogući način. Gojuna je srce natjeralo da blokira Dance, a ne da zaradi nepotrebna isključenja. Buntića je vodilo u silovite šuteve, ne u tehničke pogreške. Alilovića je srce motiviralo da skida i danske udarce s krila, a kako je Wilbek nakon utakmice rekao - ”To nam nitko ne radi.”

Zbog tog srca koje pokazuju postali su omiljena hrvatska momčad, a siguran sam da su utakmicom protiv Danske i neki novi dečki postali miljenici nacije. I da će sada cijela Hrvatska biti pred malim ekranima u subotu, a nadajmo se onda i u nedjelju – barem onaj dio Hrvatske koji neće uspjeti dogurati do Beča i dati podršku momcima na licu mjesta.

Rukomet je iz puno razloga krasna igra, no jedan od meni ključnih svakako je to što borbenost i srce mogu ispraviti neke druge nedostatke. Červar je rekao da će pobijediti momčad koja to više želi, a Hvidt je mislio da će pobijediti ona koja je spremnija. Hrvatska je više željela, Hrvatska je pobijedila, a Danci s fizičkom spremom mogu sa Španjolcima odigrati za peto mjesto.

Da se razumijemo, od svega do sada napisanog nema nikakve koristi ako nemate rukometnu kvalitetu. Da Alilović nije znao skinuti udarce Danaca, da Buntić nema top u ruci, da Balić nije možda i najgenijalniji igrač koji je igrao rukomet – ne bi bilo ni golova ni obrana ni takve podrške publike (jer publika uvijek ovisi i o zbivanjima na terenu).

Hrvatska, dakle, definitivno ima kvalitetu, što jako veseli jer se radi o obnovljenoj i prilično mladoj reprezentaciji. Imamo vratara za budućnost, imamo krila za budućnost, imamo srednjeg koji bi morao biti sposoban naslijediti velikog Ivana. S time da još uvijek imamo i tog Ivana, koji ovako dobro nije igrao od SP-a u Njemačkoj. Imamo brojna rješenja na lijevom vanjskom, a Igor Vori definitivno će još u Londonu biti u najjačim rukometnim godinama. A trebao bi potrajati i dosta nakon Londona. Imamo i neke nove momke u obrani, što također funkcionira sve bolje. Pozicija desnog vanjskoj je malo upitnija, Kopljar će morati pokazati više, a Buntić tek mora dokazati da nastup protiv Danske nije bio slučajnost već da je zaista svjetska klasa.

Imamo li i trenera? Ako je Lino dokazao toliko puta da je sposoban održavati tu svlačionicu i uporno donositi rezultat, onda to ne bi smjelo biti upitno. I Červar ne bi smio dopustiti da njegovu, ali i sudbinu hrvatske rukometne reprezentacije, kroje neki urednici koje zanima čitanost, a ne rukomet.

Ako je zlato u Londonu njegov projekt, koji je započeo promijenivši donekle generaciju dvije godine prije tih OI i odmah ostvarivši zavidan uspjeh, onda ga treba i izvršiti do kraja, neovisno o malim preprekama na putu. A to što neki novinari pišu ili neki urednici objavljuju – to su samo takve male prepreke.

Za olimpijske pobjednike, zapravo, premale.