Sudac zasjenio moguću senzaciju

Očarali su nogometni svijet u prvoj utakmici protiv Hondurasa; bili jedna od rijetkih svijetlih točaka slabašnog i iznenađenjima protkanog prvog kruga natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici, a još su jednom minimalnom pobjedom nad Švicarskom praktički osigurali nastup u osmini finala.

Mladu momčad iskusnog argentinskog stručnjaka Marcela Bielse nikako ne treba zanemariti u kategoriji "moguća iznenađenja", premda su švicarski obrambeni bedem na koncu ipak probili - nezasluženo.

Svatko tko je čak i površno gledao utakmicu može reći da su Čileanci gotovo svih 90 minuta bili bolja momčad; na svoj su način pleli mrežu oko vrata Diega Benaglija te taktički nadmudrili trupe Ottmara Hitzfielda. Međutim, rođeni Južnoafrikanac Mark Gonzalez jedini je pogodak zabio iz akcije kojoj je prethodilo očito dvostruko zaleđe, prvenstveno Paredesa te na čileansku pobjedu "pljunuo" trag crne mrlje.

Previše je bilo očekivati da će veoma loša sudačka postava poništiti taj zgoditak, kao što su nešto ranije veliko slavlje opravdano uništili Alexisu Sanchezu. Glavni sudac iz Saudijske Arabije Khalil Al Ghamdi od početka se pogrešno i preuranjeno sjećao da u džepu na prsima ima kartone te je u konačnici podijelio čak devet žutih i kontroverzni crveni karton. Sve to u utakmici koja je krenula mirno i nije trebala imati tendenciju onoga u što se pretvorila - tanku igru živaca.

Ponovno na ovome prvenstvu, stoga, dolazimo do činjenice da nismo gledali suđenje dostojno prezentacije na velikoj sceni, ali krovna svjetska nogometna organizacija očito mora dati pozornost i akterima iz nogometno malih država. Jer, kako inače objasniti prisustvo inače nepoznatih, neiskusnih i slabih sudaca poput Eddyja Mailleta sa Sejšela, Koumana Couliablyja s Malija, pa i relativno anonimnog Francuza Stéphanea Lannoya.

Potonji je posebno "oduševio" u derbiju Brazila i Obale Bjelokosti, priznao je pogodak Luisa Fabiana koji je ovaj naučio u "klubu obožavatelja Thierryja Henryja" te neobjašnjivo isključio brazilskog playmakera Kaku. Možda je Al Ghamdi, poučen lošim iskustvom kolege, zarana krenuo dijeliti kartone samo kako bi izbjegao potrebu donošenja "teških" odluka. Pogrešno, jer time je htio zaštiti sebe, ograditi se od pogrešaka i susreta koji bi mogao otploviti u vode borilačkih sportova, a ne, kako će zasigurno tvrditi FIFA - štititi "igrače i igru".

No, zanemarimo na trenutak djelitelja "pravde". Ekipe koje su se na terenu pokušavale igrati nisu prezentirale poseban oku ugodan nogomet, ali vrijedi zamijetiti veliki potencijal čileanske momčadi, najmlađe južnoameričke selekcije na ovome prvenstvu, čiji prosjek godina iznosi tek nešto više od 24. Osmi su put na prvenstvu svijeta, a najveći optimisti (među kojima i legendarni napadač Ivan Zamorano) smještaju ih čak i u kopačke momčadi koja je 1962. u domovini osvojila senzacionalno treće mjesto.

Rekli biste zasigurno da nismo normalni kada bismo svojski podržali te tvrdnje pa ćemo se za "plot čileanske senzacije" primiti tek jednom rukom. Iako su pobijedili u najmanju ruku kontroverzno, Bielsini su izabranici potpuno nadigrali reprezentaciju koja je postavila svjetski rekord u broju minuta bez primljenog pogotka (558), nadmašivši u tome neprikosnovene kraljeve defenzive i aktualne svjetske prvake - Talijane. Ne govori li i to nešto? Ne sjećate li se na koji su način azzurri osvojili turnir u Njemačkoj?

Švicarska nikako nije loša momčad; u dvije je utakmice prvenstveno pokazala da sve kreće od obrane, a i da je njihova trenutačno - najbolja. Iz defenzivne su pogreške u prvoj utakmici uzeli tri boda europskim prvacima i jedne od glavnih favorita za podizanje trofeja u JAR-u natjerali na preslagivanje redova, ponovno uvjeravanje u svoju moć i na koncu - nevjericu.

Na klupi imaju "generala" Ottmara, jednog od samo trojice trenera koji je osvojio Ligu prvaka s dva različita kluba (Bayern i dortmundska Borussija), a zanimljivo je spomenuti i da je njihova mlada momčad prošle godine osvojila svjetsko prvenstvo nogometaša do 17 godina. Viceprvaci su i u nogometu na pijesku, a na svjetskoj smotri nastupaju deveti put. Nisu to nikakvi "liliputanci".

Čile je, pak, takvu ekipu slomio, a većem se potopu na putu ispriječio tek sjajni vratar Benaglio. I zbog toga treba cijeniti momčad koja igra čvrsto, angažirano i taktički veoma disciplinirano. Momčad kojoj je u mislima samo - napad. Osim vlastitog motiva, gura ih i želja trenera Bielse da se na neki način "osveti" za katastrofalnu prezentaciju u Japanu i Koreji 2002. kada je, vodeći Argentinu, ispao već u skupini. Bielsa uživa ogroman respekt navijača, kolega i medija, forsira naporan rad i studiozan je, a nekada su mu davno nadjenuli simpatični nadimak Madman (luđak).

Moramo li vas dodatno podsjetiti na rasplet južnoameričkih kvalifikacija, u kojima su na drugom mjestu za samo bod pobijeđeni od Brazila? A iza sebe su poredali Paragvaj, Argentinu, Urugvaj, Kolumbiju, Ekvador... Ipak, preuranjeni zaključci i čileansko guranje među vodeće favorite trebat će pričekati posljednji ogled sa Španjolskom, makar furija trenutačno i ne bila na vrhuncu moći. Tek ćemo tada i mi moći reći - da, Čile će kreirati senzaciju.