Popovićev Uniks predvodi konkurenciju

Uniks Kazan

Pregled ostalih sudionika završnog turnira Eurokupa započet ćemo s objektivno najjačim sastavom, ruskim Uniksom, inače suparnikom Cedevite u subotnjem polufinalu. Radi se o vrlo mladom klubu, koji se nalazi u tek 20. godini postojanja i koji je prethodnih pet godina stalni sudionik završnih faza ovog natjecanja. Triput su Rusi izborili drugi krug, a dvaput su otišli i korak dalje. 2007. ispali su u polufinalu, a godinu dana kasnije u četvrtfinalu (tada Final Eight).

Predvođen Maciejom Lampeom, Markom Popovićem, Terrellom Lydayom i Kellyjem McCartyjem Uniks je ove sezone u 14 utakmica upisao 11 pobjeda, a protiv Cedevite ima omjer 1-1. U Zagrebu je slavio s uvjerljivih 18 razlike, no na svom parketu je u posljednjem kolu Topa 16 doživio poraz od četiri koša razlike.

U četvrtfinalnom ogledu s talijanskim Pepsijem iz Caserte Uniks je opravdao ulogu favorita i s dvije pobjede s ukupnom koš razlikom +8 izborio svoj drugi Final Four. Ovaj put, sastav iz Kazana ima najveće izglede za odlazak do samog kraja jer realno ima najveću dozu kvalitete u svojim redovima.

Od spomenuta četiri igrača koji su najzaslužniji za ovaj domet, sva četvorica su među prvih 12 što se tiče ukupne valorizacije, Lampe je uz to najbolji skakač, a Popović drugi najbolji asistent (iza Cedevitina Dontayea Drapera). Premda su sva četvorica dali veliki obol Uniksovim pobjedama, ipak se najviše ističe poljski centar Lampe, koji je u samo dvije utakmice ostao s jednoznamenkastim brojem koševa, ali je i tada bio vrlo koristan s obzirom da je ukupno uhvatio 17 skokova.

Naš Popović je, pak, odigrao samo devet utakmica u sezoni, ali je zato ostavio duboki trag. U prvom dijelu odigrao je četiri utakmice i ostvario prosjek od 18.5 koševa i čak sedam asistencija, u Topu 16 je propustio prve tri utakmice zbog loma ruke, no u četvrtfinalu protiv Pepsija postigao je ukupno 28 koševa i 12 asistencija te tako najavio povratak u formu baš u pravo vrijeme.

Trener Jevgenij Pašutin, i sam nekoć igrač Uniksa (2000. - 2002.), na raspolaganju ima još i diva Slavka Vraneša (229 cm), Amerikanca Rickyja Minarda, Slovenca Hasana Rizvića i još nekoliko solidnih domaćih košarkaša, koji će spremno uskočiti kako bi se vodeći igrači stigli malo i odmoriti.

Benetton Bwin

U prethodnih osam izdanja Eurokupa Italija nikada nije imala pobjednika, pa čak ni finalistu. Benetton je sada u prilici to promijeniti i to u svom "dvorištu" na čelu s našim trenerom Jasminom Repešom. I dok se u domaćem prvenstvu dugo mučio s pronalaskom forme, peterostruki prvak Italije u Eurokupu je bio nezaustavljiv.

Poslije sedam uzastopnih pobjeda na kraj mu je stala jedna momčad. Znate koja? Cajasol Sevilla - njegov polufinalni suparnik. Nakon toga uslijedilo je još pet pobjeda i onda poraz u četvrtfinalu protiv Göttingena poslije produžetaka, no Repešini igrači uspjeli su u uzvratu u Trevisu slaviti s 22 koša razlike i ipak proći dalje.

Sigurno će za momčad iz Trevisa biti ohrabrujuća činjenica da su kod kuće pobijedili Cajasol i to prilično uvjerljivo (84:68). Najbolji strijelac domaćih tada je bio Amerikanac Devin Smith, po valorizaciji prvi igrač talijanskog sastava s nešto manje od 17 koševa po utakmici.

U svojoj bogatoj trenerskoj karijeri Repeša je osvojio desetak naslova s raznim klubovima, no niti jedan u nekom kontinentalnom natjecanju. Ovo mu je, možemo reći, možda i najbolja prilika jer Benetton je u dobroj formi, i u domaćem prvenstvu i u Eurokupu, a i podrška domaćih navijača mogla bi mu biti jak vjetar u leđa.

Boje Benettona branit će još dva Hrvata, Hrvoje Perić i Sandro Nicević. Perić je nastupio u svih 12 utakmica i on je vrlo koristan i zahvalan igrač. Ako zataji u postizanju koševa, onda će se odužiti skokovima, asistencijama i požrtvovnim zalaganjem u obrani.

Nicević je, pak, u prve četiri utakmice Eurokupa imao dobru minutažu, ali nakon toga dogodila mu se ozljeda zapešća lijeve ruke zbog koje je bio podvrgnut i operaciji pa više nije odigrao ni jednu utakmicu. Nedavno se vratio na parkete i počeo skupljati minute u prvenstvu, no i dalje ostaje pitanje koliko će ozbiljno Repeša moći računati na njega.

Cajasol Sevilla

13. momčad španjolske lige svoj je nastup u Eurokupu mogla završiti već u prvom krugu da nije u posljednjem kolu slavila na gostovanju u Jeruzalemu kod Hapoela i na taj način izborila drugo mjesto u skupini. U Topu 16 doživjela je preporod i s pet uvjerljivih pobjeda osigurala četvrtfinale u kojem je izbacila ukrajinski Budivelnik.

Trener momčadi je bivši strateg madridskog Reala, Joan Plaza, a jedan od njegova dva pomoćnika je i naš Žan Tabak, tako da će Hrvatska u Trevisu biti zastupljena s ukupno pet ljudi.

I Cajasol je, inače, vrlo mlad klub (osnovan 1987.), a ovo mu je daleko najdalji domet u nekom europskom natjecanju. Pod imenom Caja San Fernando dvaput je sudjelovao u Euroligi (1996. i 1999.), dvaput u Kupu Radivoja Koraća te po jednom u Saporta kupu i EuroChallengeu. 90-e su bile i najuspješnije razdoblje kluba pa su tada i dvaput bili viceprvaci Španjolske. U prethodnih deset sezona najbolji rezultat bio im je šesto mjesto i to prošle godine.

No, i ta činjenica samo potvrđuje tezu da rezultati u domaćim prvenstvima rijetko ili gotovo nikada ne utječu na rezultate u eurokupovima.

Premda u Plazinoj momčadi, koja je u pohodu na peti španjolski naslov u povijesti natjecanja, nema igrača koji se posebno ističe, kao što je to slučaj kod Uniksa i Benettona, ipak možemo reći da je njihov udarni igrač Francuz Tariq Kirksay. Svojim bogatim iskustvom pridonosi i još jedan bivši Realovac, Louis Bullock, a pod košem su još Amerikanac Paul Davis i Litavac Mindaugas Katelynas.

Na vanjskim pozicijama tu su još Txemi Urtasun, koji je protiv Budivelnika ukupno ubacio 30 koševa, te mladi Čeh Tomaš Satoransky i bivši igrač Cibone Earl Calloway, koji doduše nije imao značajniju minutažu.

Ako bismo gledali pojedinačnu i momčadsku kvalitetu, onda se ne možemo oteti dojmu da je Cajasol ipak najslabija momčad na Final Fouru. No, epitet "najslabija" zaista moramo uzeti uvjetno jer se tu radi o nijansama. Ni jedna momčad koja stigne do Final Foura nije se tu našla slučajno i nezasluženo i svaka ima svoje adute.

Bilo kako bilo, Cedevitin put do vrha neće biti nimalo lagan, ali isto tako nije ni neprohodan. Zaželimo sreću Aleksandru Petroviću i njegovim igračima i neka nakon dugo vremena u Hrvatsku donesu jedan europski trofej.