Chelsea i Manchester United bez Lige prvaka

Iako je pred nama još dva mjeseca nadmetanja i trgovanja na burzi igrača, može se reći da svjedočimo zasad neobično tihom prijelaznom roku u engleskoj Premier ligi. Sulude i besmislene ponude izvan svake pameti zasad su izostale, čak i kad se radi o vlasnicima Manchester Cityja, koji bi i paketić žvakaćih guma platili milijun funti, ako bi to značilo da ga se neće dokopati konkurenti. Mislite li da se radi o lijenosti, skeniranju tržišta ili pak godišnjim odmorima, razmislite ponovno.

Dignite ruku u zrak ako ste nakon završetka protekle sezone istinski vjerovali kako će "Mister kiselih krastavaca" i glavna zvijezda prvog mjeseca ljetnog prijelaznog roka biti upravo hrvatski reprezentativac Luka Modrić. Jedan, dva, tri… još netko? Nema vas puno. Uz dužno poštovanje našem kreatoru igre, upravo financijski fair-play mogao bi biti glavni razlog što naslovnice portala i sportskih tiskovina ovoga ljeta još uvijek nije ukrasio bombastičan naslov.

Štoviše, primjer Luke Modrića samo ide u prilog spomenutoj teoriji, jer sramežljiva ponuda Chelseaja od 22 milijuna funti, koju je Tottenham glatko i s gnušanjem odbio, nekarakteristična je za vlasnika kluba koji je samo nekoliko mjeseci ranije razbio kasicu prasicu i prosuo 50 milijuna na samo jednog igrača. Koga Roman Abramovič želi, Roman Abramovič uglavnom i dobije, no u ovom slučaju ruski je tajkun natjeran da odgovorno razmišlja o funtama koje će po prvi put u povijesti na kraju sezone morati opravdavati Uefinim revizorima i u prvoj godini barem donekle pokriti klupskim prihodima.

Slična je situacija i na Eastlandsu, jer Manchester City uoči svoje prve sezone u Ligi prvaka još uvijek nije doveo niti jednog igrača, premda su mnogi očekivali kako će se po posljednjem sučevom zvižduku minule sezone razletjeti Europom i suludim, desetke milijuna funti vrijednim ponudama, mamiti svjetske zvijezde da dođu pod "plavi mjesec".

Financijski fair-play

U čemu je stvar? Kakve su to smjernice koje čak i ruske tajkune i arapske šeikove tjeraju na odgovornu potrošnju bez ponuda koje bi prosječni klub odvele na prosjački štap, zajedno s gradom i regijom koje zastupaju. Financijski fair-play ili svojevrsna nogometna inačica salary capa (premda sa samim sustavom salary capa nema previše veze) mogao bi biti velika pobjeda Michela Platinija nad klubovima koji su prijetili prerastanjem Uefe i njenih regula, no samo će budućnost pokazati hoće li kuća europskog nogometa imati dovoljno jake mišiće za hrvanje s najvećim institucijama toga sporta.

Financijski fair-play za cilj ima stajanje na kraj razuzdanom komercijalizmu u nogometu te izjednačavanje uvjeta za sve europske prvoligaše. To naravno ne znači da će zagrebački Dinamo i Manchester United imati jednake financijske uvjete i budžet, nego da će i za jedne i za druge na kraju fiskalne godine vrijediti ista pravila, koja će oba kluba obvezati na odgovorno zatvaranje financijske konstrukcije.

Cilj ovog revolucionarnog koraka Uefe je uvođenje discipline i racionalnosti u klupske financije, ograničenje razuzdanog i nekontroliranog rasta plaća i transfera, ohrabrivanje klubova da se na burzi igrača natječu u skladu sa svojim godišnjim prihodima, kao i poticanje klubova na dugoročne investicije u infrastrukturu i vlastite nogometne škole. UEFA, na kraju, želi osigurati dugoročnu održivost europskog klupskog nogometa te natjerati klubove da svoje dugove podmiruju odgovorno i na vrijeme.

Počevši od 1. lipnja ove godine, svi europski prvoligaši ušli su u trogodišnji uvodni ciklus financijskog fair-playa u kojemu kao glavni zadatak imaju dovođenje omjera klupskih prihoda i potrošnje "na nulu". U tom dogovorenom prijelaznom razdoblju, klubovima će do 2014. godine biti dozvoljeno prikazati ukupni gubitak od 39,5 milijuna funti (45 milijuna eura).

Ovdje je važno napomenuti da bogati vlasnici klubova neće moći vlastitim bogatstvom iz džepova bez dna pokrivati gubitak posudbama klubu, što je znao činiti upravo Roman Abramovič. Oni će imati opciju pokrivanja klupskog duga, ali konkretnim i dugoročnim ulaganjem u dionice kluba.

Jednako tako vrijedi istaknuti da klubovi neće imati mogućnost pokrivati dugove kroz fantomske uplate sponzora, poput Manchester Cityja kojemu su svi glavni sponzori usko povezani s arapskim vlasnicima i vrlo bi lako pod krinkom sponzorskih ugovora klubu mogli dati potrebnu financijsku injekciju. Svaki takav pokušaj smatrat će se jednako drastičnim kršenjem propisa i također rezultirati isključenjem iz europskih natjecanja.

Po završetku prvog prijelaznog razdoblja, prvog dana lipnja 2014. godine klubovi će ući u drugu fazu u trajanju od tri godine, u kojoj pada iznos ukupnog gubitka zbog kojeg će im Uefini kontrolori progledati kroz prste. Umjesto 39,5 milijuna funti, u sljedećem trogodišnjem razdoblju smjet će prikazati gubitak od 26,5 milijuna funti (30 milijuna eura) ili će snositi sankcije.

Kad smo već kod sankcija, valja istaknuti da ih tijekom prvog trogodišnjeg monitoringa neće biti, no na kraju sezone 2013./2014., a na temelju financijskih izvješća iz sezona 2011./2012. i 2012./2013., UEFA će po prvi put moći lupiti šakom o stol i razuzdane klubove koji svoje prihode i rashode nisu doveli pod kontrolu isključiti iz europskih natjecanja za sezonu 2014./2015. Upravo u toj sezoni naslov ovoga teksta mogao bi za klubove sa Stamford Bridgea i Old Trafforda postati okrutna stvarnost.

Tko to tamo troši?

Zašto Chelsea i Manchester United? Zato što uz Manchester City i Liverpool čine četvorku koja bi sljedeće sezone, kada bi regule financijskog fair-playa kojim slučajem već bile na snazi, zbog velikog nesrazmjera prihoda i rashoda, bili isključeni iz natjecanja pod okriljem Uefe.

Ligu prvaka igrali bi klubovi poput Evertona i Fulhama, a osim rezultatom svojim bi je financijskim izvješćem izborio i Arsenal, koji jedini od vodeće petorke engleskog nogometa već sada u potpunosti posluje u skladu sa svojim prihodima, što dugogodišnji post bez trofeja ipak stavlja u nešto drugačiju perspektivu.

Od svih spomenutih klubova, najviše će knjigovodstvenih problema u sljedeće tri sezone imati Chelsea, koji je na svom posljednjem i uglavnom crveno obojenom financijskom izvješću prikazao gubitak od čak 70,9 milijuna funti. Čelnici londonskog kluba morat će pokazati zavidnu sposobnost financijskog manevriranja kako bi u sljedeće tri sezone svoje gubitke srezali na prihvatljivu razinu, a pritom i osvježili sastav kojeg već pritišću godine dovoljno kvalitetnim, ali ne i suludo skupim igračima.

U istu skupinu spada i Manchester City, koji je u protekle dvije sezone trošio beskrajne količine novca, prošle godine prikazao gubitak od 121 milijuna funti i bit će zanimljivo pratiti akrobacije kojima će vlasnici iz Abu Dhabija u tri godine klub dovesti u okvire prema zahtjevima Uefe. City ima svojevrsnu prednost nad Chelseajem u činjenici da je kroz dvije sezone kupio gotovo cijelu novu momčad, no ima i problem jer klupski prihodi, iako za devet milijuna funti veći i od Arsenalovih, još uvijek nisu dovoljni za pokrivanje tako velikih rashoda.

Manchester United ima tu nesreću da ciklus djelomične obnove momčadi počinje upravo ovoga ljeta, pa je u dosadašnjem tijeku prijelaznog roka praktički jedini istinski aktivan klub koji će morati potrošiti više od prosjeka iz prethodnih godina. Istina, United se rijetko upuštao u nekontrolirane kupnje i nemoralne ponude jer se to kosi s klupskom politikom i politikom Alexa Fergusona, no ovoga će ljeta morati istresti još novca kako bi se pripremili za sljedeću sezonu. Dodajmo tome i "mač nad glavom" u vidu kolosalnog duga u kojeg su ga uvalili američki vlasnici i jasno je da i pred aktualnim prvakom stoje naporne tri godine, usprkos činjenici da se uz madridski Real može pohvaliti najvećim prihodima u nogometnom svijetu.

Naravno, nije sve tako crno i klubovima su ostavljene brojne mogućnosti otpisivanja rashoda i manipuliranja njima, kako bi klupsku blagajnu ipak prikazali zadovoljavajuće profitabilnom. Upravo ovdje u igru ulaze ulaganja u vlastite nogometne škole i klupsku infrastrukturu, što UEFA svim srcem podupire.

Primjera radi, spomenut ćemo da Chelsea godišnje potroši oko deset milijuna funti na svoj mladi pogon, a dodatnih devet milijuna funti na infrastrukturu kao što je trening kamp u Cobhamu ili nadogradnja sadržaja za gledatelje na stadionu Stamford Bridge. Svih tako potrošenih 19 milijuna funti UEFA će bez problema otpisati od ukupnog rashoda i time potencijalno potaknuti ulaganje u vlastiti podmladak umjesto u kupnju na svjetskom tržištu.

Nadalje, klubovi će i u "novoj eri" imati mogućnost amortizacije velikih transfera, pa se ogromni izdaci poput onog za Fernanda Torresa ne bi u cijelosti prikazali kao rashod od 50 milijuna u jednoj sezoni, već bi se podijelili po godinama njegova ugovora. U slučaju španjolskog napadača, kada se u cijelu priču zbroji i njegova godišnja plaća, za njegove usluge klub će, barem što se tiče Uefinih kontrolora, plaćati 17 milijuna funti po sezoni.

Na kraju, UEFA je u pravilniku ostavila prostora i svojim regulatorima da do kraja 2012. godine pojedinim klubovima progledaju kroz prste čak i ako ne svedu potrošnju u potrebne okvire, ukoliko zadovolje dva kriterija, odnosno pokažu da se trend gubitaka smanjuje te da su gubici uzrokovani plaćama igrača s kojima je ugovor potpisan prije lipnja 2010. godine.

Nogometni FBI

Pretpostavljam da se pitate koja će to nogometna inačica FBI-ja pregledati svaki aspekt financijskih izvješća za više od 600 prvoligaša iz pedesetak europskih zemalja i pronaći sitne detalje i pokušaje "mazanja očiju" kojih će vjerojatno biti. UEFA je za tu svrhu osnovala poseban kontrolni panel stručnjaka koji će češljati bankovne izvatke i tražiti nepravilnosti. Platinijeve snage uzdaju se i u prijetnju da će se svaki pokušaj prijevare također kažnjavati isključenjem iz europskih natjecanja, pa kome je do lutrije neka mu bude.

Kad bolje razmislim, taj bi se kontrolni panel mogao solidno okoristiti hrvatskim istražiteljima, koji su samo u istrazi protiv bivšeg premijera pronašli više malverzacija nego što se može očekivati u desetak godina provedbe financijskog fair-playa. Eto prilike i našim sugrađanima da dobro zarade po skorom ulasku u Europsku uniju i stečena iskustva u borbi protiv gospodarskog kriminala dobro unovče.

Na kraju, oni skeptični među vama, u koje uvijek i "po defaultu" spadam i ja, sigurno će frknuti nosom i pesimistično povikati: "Da mi je vidjeti taj dan kad će UEFA iz Lige prvaka izbaciti Real Madrid ili Manchester United." Doista legitimnim čini se pitanje hoće li UEFA zaista provoditi stroge mjere i drastično kažnjavati klubove isključivanjem iz Lige prvaka, bez obzira kako se zovu i koliko europskih naslova imaju u svojim vitrinama, ili će se ponašati poput dužnosnika HNS-a, koji na početku sezone izglasaju stroge smjernice samo kako bi na kraju imali papir koji mogu ignorirati, izgaziti i gurnuti pod tepih?

Analitičari smatraju da će se pravila financijskog fair-playa provoditi strogo i bez iznimke jer alternative više nema i proces uvođenja nogometa u novu eru bespovratno je počeo. Izgube li ovu bitku s velikanima europskog nogometa, Platini i UEFA će izgubiti i rat, a zajedno s njim i kredibilitet i bilo kakvu mogućnost kontrole nad financijama i poslovanjem europskih klubova.

A taj scenarij, siguran sam, nitko od nas ne želi doživjeti.