Who the F... is Chelsea London? Novi europski prvak

Pomalo previše samouvjereni i pomalo arogantni i bahati Nijemci, provocirali su na taj način sve simpatizere londonskog sastava potencirajući kako Chelsea nikada u svojoj 107-godišnjoj povijesti nije osvojio trofej namijenjen europskom prvaku, kako su na europskoj nogometnoj karti jedna velika nula, dok su Bavarci na krovu Europe već bili četiri puta.

Sve je bilo spremno i za peto slavlje, fešta je bila dogovorena, mjesto radnje - Marienplatz, centralni minhenski trg, obojan u crvene i bijele klupska boje...

No, za sve postoji prvi put, a tako je i era Romana Abramovića, u kojoj je Rus na transfere i plaće igrača potrošio gotovo tri milijarde eura, napokon okrunjena toliko željenom kantom. Ulicama Münchena nakon ove nevjerojatne utakmice, gdje je domaćin već imao jednu ruku na peharu, mogla se čuti samo pjesma Plavih: "Blue is the colour, football is the game...".

Za sve ostalo tu je Sportnet|HR...

Autobusna povratna karta za München - 76 eura, jedno noćenje u hostelu s gomilom navijača londonskog kluba - 49 eura, prisustvovati finalu nogometne Lige prvaka - neprocjenjivo. Ali, doslovno!

Dvadesetak godina trajao je i moj san, koji je započeo upravo jednim minhenskom završnim okršajem, a zaključen je simbolično, gdje drugdje, nego u istom gradu. Iako sam već u godinama da se pomalo sjećam i nekih ranijih finalnih utakmica, ona prva, prava, koja se posebno urezala u pamćenje tada 13-godišnjeg dječaka, bila je ona između Capellova Milana S Maldinijem, Tassottijem, Costacurtom, Baresijem pa Rijkaardom, Donadonijem, Albertinijem, Van Bastenom, Jean-Pierreom Papinom, koji je te sezone baš iz Marseillea, protivnika u finalnom obračunu, stigao na San Siro i Bobanom, koji nažalost nije mogao nastupiti u finalu. Na drugoj strani, Francuzi s Barthezom, Desaillyjem, Völlerom, Deschampsom i naravno, Alenom Bokšićem.

Prvi puta u povijesti nije se igrao Kup prvaka, nego Liga prvaka, slična kakvu danas poznajemo, po prvi puta u finalnoj utakmici zasvirala je legendarna himna (koju su mi ove godine organizatori uspjeli pokvariti predstavivši novu verziju, uz nepotrebni dodatak violine i glasa Jonasa Kaufmanna), dok je mjesto radnje bio München i prepoznatljivi Olimpijski stadion.

Krug želja i snova zatvoren je upravo u bavarskoj prijestolnici, 2012. godine, dolaskom na velebnu Allianz Arenu.

Operacija München

Nakon odigranih polufinalnih dvoboja ovosezonske Lige prvaka i pomalo nestvarnog i nevjerojatnog prolaska londonskog Chelseaja preko Barcelone, ali i dramatičnog i ništa manje uzbudljivog Bayernova izbacivanja Reala, rodila se ideja o odlasku na veliko finale. Uz veliku pomoć kolege fotografa Kristijana Komarice, koji je okom svog fotoaparata na fantastičan način zabilježio i atmosferu u gradu, stadionu, na travnjaku, ali i emocije sudionika za vrijeme i nakon utakmice, popunjena je prijava, uz osmijeh i razmišljanje kako jednostavno nema šanse da će akreditacije biti odobrene. No, zbog minimalnih očekivanja i izjava u stilu kako ću prije zaigrati za Bayern, nego dobiti akreditaciju od Uefe, oduševljenje i uzbuđenje saznanjem kako europski nogometni čelnici žele Sportnetnovog novinara na finalnoj utakmici bilo je tim veće.

Vremena je bilo dovoljno da se u posljednji čas rezervira mjesto u hostelu, ali samo za noć prije utakmice, jer na samo večer finala u Münchenu jednostavno bilo nemoguće pronaći slobodni ležaj, a da cijena nije bila preskupa i za samog Abramoviča, dok je na sam dan polaska prema u tom trenutku nogometnom centru svijeta trebalo je još samo odraditi jutarnju smjenu, pokušati pri pakiranju od uzbuđenja ne zaboraviti osnovnu radnu opremu, navratiti do Fiće, riješiti neke sitnice za put, uzeti fotić, dodatnu šaku eura, neka se nađe, te prije polaska autobusa sredit još jednu formalnost - u Policijskoj postaji u Petrinjskoj ulici pokupiti putovnicu koju sam dan ranije dao na izradu. Možda zvuči kao formalnost, ali za svakog tko se bar jednom našao na tom mjestu zna da je čekanje na šalterima u toj zagrebačkoj ulici sve samo ne ugodan i smirujući način kako bi se trebalo provesti posljednjih sat i pol vremena prije odlaska na put.

Srećom, sudbina je ipak htjela da se ukrcam još tog dana na autobus i oskvrnem još vruću i nevinu putovnicu slovenskim pečatima na graničnom prijelazu Zavrč.

Foto: Damir Žbulj

Već samim ranojutarnjim ulaskom u grad lagano se moglo zaključiti kako je München ne samo domaćin Uefine finalne utakmice Lige prvaka, nego kako je domaća ekipa stigla do tog velikog završnog obračuna. Plakati na svakom koraku, s balkona i prozora visjele su zastave, dresovi, automobili su, kao što to i Hrvati posebno vole napraviti za vrijeme nastupa reprezentacije na nekom velikom natjecanju, bili okićeni zastavicama, šalovi ali najljepši prizor domaćinske atmosfere finala bio je doček simpatične, vesele i oku ugodne hostelske recepcionarke Verene, koja mi je u Bayernovoj majici zaželjela ugodan boravak u gradu, na utakmici, ali na fešti nakon nje.

Svi su bili uvjereni kako trofej u subotu neće napustiti Bavarsku...

Prije prvih radnih zadataka, jer dan prije utakmice bio je popunjen s konferencijama i otvorenim treninzima, prvo domaćina Bayerna, a u kasnijim popodnevnim satima i londonskog Chelseaja, imao sam dovoljno vremena upoznati se s centrom Münchena, ali i njihovim sustavom javnog gradskog prijevoza, koji mi je bio (gotovo) besprijekorno na usluzi za čitavo vrijeme boravka. Ako negdje ne vozi U-Bahn, onda vozi S-Bahn, ako ne voze vlakovi, na raspolaganju je i tramvajska mreža, a sve za jedinstvenu kartu po cijeni od 13 eura, koja vrijedi tri dana. U Zagrebu bi se za te novce vozio pola dana.

Ljubav na prvi pogled

Veličanstveni prizor, kada po izlasku sa stanice podzemne željeznice po prvi puta uživo ugledate Allianz Arenu, ne može se opisati. Monumentalno zdanje, gotovo pa usred ničega, a iako je bio dan i fantastično stadionsko vanjsko osvjetljenje nije bilo uključeno, i dalje je to bila scena koju ću zauvijek pamtiti.

Što se tiče same organizacije, Uefa je na stadionu i oko njega napravila dobar posao. Izuzetno jednostavno podigao sam svoju akreditaciju pod šatorom ispred stadiona, dok su u utrobi Allianz Arene bili posebno organizirane i podijeljene prostorije gdje su se održavale konferencije za medije, prigodni restorančić s odličnom hranom, samo nekoliko desetaka metara dalje bila je smještena mix-zona, predviđena za uzimanje izjava igrača nakon utakmice. Ali se na tom mjestu moglo sresti igrače i za vrijeme njihova dolaska i odlaska s treninga. Samo desetak metara dalje bila je smještena ratna zona za novinare. Prostorija ograđena s čeličnom ogradom (kao da su pretpostavljali u kakve se zvijeri mogu pretvoriti novinari), sa stolovima, priključcima za struju, internetom, ali i kavom, vodom, čokoladicama i suhomesnatim proizvodima, kako slučajno ne bi sedmoj sili ponestalo energije.

Foto: Damir Žbulj

Posao k'o posao, pressice su svugdje iste, samo što je ovdje bilo gotovo 300 novinara i kamermana, a pitanja su se, uz simultano prevođenje, redala kao na pokretnoj traci, tako da moje za trenera Bayerna nije niti stiglo na red. Kapetan Lahm i Bastian Schweinsteiger bili su pristupačni, dobro raspoloženi, opušteni. Možda i malo previše za uoči utakmice karijere. Domaćin je dan prije susreta travnjak Allianz Arene prepustio samo gostima te je svoj posljednji trening pred finale odradio u miru svog doma, na terenima Bayernova trening centra, na drugom kraju grada. I dok sam ja razbijao glavu kako da na najjednostavniji način od stadiona podzemnom i nadzemnom željeznicom te tramvajem stignem do Säbener Strasse 51, razveselila me vijest jednog gospodina iz organizacije kako će sve zainteresirane novinare posebnim autobusima odvesti do tamo i natrag. Bravo za organizaciju, jer da sam sam lutao po Münchenu tražeći tu ulicu, možda se do stadiona ne bih vratio niti na početak subotnjeg finala...

Training Day

U Bayernovu centru sve je podređeno da se nogometaši osjećaju što ugodnije, a mir i tišinu pitoresknog kampa narušavale su jedino stotine navijača, koje su u blizi samog terena, glasnom podrškom bodrili svoje ljubimce. Naravno, razvukli su se transparenti, ali se zapalila i koja baklja te iako je policije bilo u dovoljnom broju, nisu smatrali kako ovaj način podrške klubu iziskuje brutalnu i beskompromisnu intervenciju.

Foto: Damir Žbulj

Trening je protekao u opuštenoj atmosferi, nakon rastrčavanja, uvodnog govora trenera, igrači su odigrali ševu, a nakon toga, ostatak pripreme proveli u uvježbavanju akcija preko bokova s ubačajima u kazneni prostor. Zanimljivo, kako im je na treningu realizacija bila izuzetno slaba. Nisu se baš popravili niti proslavili ni u subotu navečer...

Odmah po završetku, autobusi su nas u polusatnoj vožnji vratili do stadiona, baš pred početak konferencije londonskog sastava. Velika navala britanskih novinara spriječila je da imam osigurano mjesto u konferencijskoj dvorani, ali je Uefa organizirala kako na svojim radnim pozicijama nekoliko desetaka metara dalje imamo video prijenos obraćanja javnosti Drogbe, Lamparda i Di Mattea, čime je nas još 200-tinjak ipak imalo prilike uživo čuti koja su posljednja razmišljanja udarnih igrača i trenera Chelseaja.

Samo nekoliko minuta kasnije već se trojac našao na travnjaku Allianz Arene, gdje je Di Matteo vodio sasvim drugačiji trening nego što je to napravio strateg Bayerna. Podijelio je igrače u tri ekipe, koji su na suženom i skraćenom terenu zaigrali devet na devet, posvetivši dobar dio vremena na organizaciju čvrste i gusto postavljene obrambene formacije. Na kraju se isplatilo...

Naporan dan zaključen je večernjim povratkom prema centru Münchena, gdje su navijači i jednog i drugog sastava okupirali gradske ulice i trgove, Biergartene, kafiće, zalogajnice, restorane.. Gdje god se mogla nabaviti piva tu je bilo ljudi, ali nevjerojatno tolerantna atmosfera, zajedničkog navijanja, nadglasavanja, čak i međusobnog navijačkog provociranja, protekla je u savršenom redu bez iti samo jednog incidenta za vrijeme mojeg boravka u centru grada, a bio sam tamo kroz tri dana boravka i u 11 navečer i u deset ujutro, u tri popodne ili u pet ujutro. Naravno da je moguće da je negdje zbog kojeg promila u krvi došlo do sukoba, jer valjda prema zakonu velikih brojeva, nešto takvo je neizbježno kada se na istom mjestu okupljaju desetine i desetine tisuća ljudi, no, atmosfera je u startu bila pozitivna i prijateljska i to se osjetilo na svakom koraku.

Kako mi je odlično sjeo jedan Augustiner prije spavanja pred jedan od najuzbudljivijih dana u mom životu.

Finale Dahoam

Misiju dolaska do finala na domaćem terenu Bayern je uspješno napravio, no, ostao je kratak za taj jedan, najvažniji korak, a razočaranje koje je bilo prisutno u gradu nakon susreta bilo je nemjerljivo.

Na bavarskom lokalnom dijalektu Finale Dahoam u slobodnom prijevodu znači upravo - finale kod kuće, i taj je izraz obilježio ova tri minhenska dana. Prilika generacije, prilika koja se pruža samo jednom u karijeri, nije na kraju bila iskorištena. Tri puta prije u povijesti Kupa/Lige prvaka jedan klub igrao je finale baš na svom stadionu. Real je 1957. godine na Santiago Bernabeu pred 124 tisuće gledatelja nadvisio Fiorentinu s 2:0 i uzeo naslov. Inter je na svom travnjaku 1965. godine minimalno svladao Benficu, dok je posljednji put ovakvu priliku imala Roma, koja je na Olimpicu 1984. godine protiv Liverpoola ostala bez trofeja.

Uz ranojutarnje druženje sa skupinom navijača Chelseaja u hostelu, koji su se samo molili da dvoboj ne moraju odlučivati jedanaesterci, jer će onda Ze Germans sigurno uzeti naslov, odjavio sam se iz hostela te se uputio prema centru grada kako bih na pravi način osjetio atmosferu kojom diše München na dan finalne utakmice.

Osim atmosfere, osjetio sam i dašak britanskog senzacionalističkog paparazzi novinarstva. U laganoj jutarnjoj šetnji gradom, naletio sam na hotel gdje su bili smješteni igrači Chelseaja pa sam odlučio zajedno s kolegama i kolegicom Natalie s ITV pričekati njihov 'eventualni' izlazak do grada. U čekanju, koje se s prvotne informacije kako će hotel napustiti u roku deset minuta, do posljednje kako uopće nemaju namjeru prije ručka napuštati svoju oazu mira, uzaludno sam potrošio gotovo sat i pol vremena svog života. Oko 100-tinjak navijača te 20-ak novinara na kraju je ostalo razočarano, a ja sam na svojoj koži osjetio kako je 'zanimljivo' britanskim novinarima kada ih zahvati nogometno ludilo pa u stopu prate ili neki njihov klub ili reprezentaciju. U krajnjoj liniji očekivao sam kako Natalie ima neke 'insajderske' informacije od Terryja ili Drogbe, koje je možda dobila večer ranije, ali jednostavno sve se na kraju svelo na mahanje Kaloua i Mikela s hotelskog prozora. Englezi su bili zadovoljni što imaju i te kadrove na kameri, meni je bilo na pameti samo kako mi ovo uzaludno potrošeno vrijeme nitko nikada neće vratiti te kako već kasnim na drugi dio grada, gdje se na povijesnom minhenskom Olimpijskom stadionu igrao revijalni dvoboj Bayernovih i svjetskih nogometnih legendi.

Foto: Damir Žbulj

Užitak gledanja na nogometnom terenu u akciji velikane poput Van der Sara, Zica, Franka De Boera, Sagnola, Karembeua, Vieire, J.J. Okoche, Zole, Mijatovića, čak i Šukera, uz moje heroje Stevea McManamana i Jamieja Carraghera, pod trenerskom palicom Ruuda Gullita s jedne strane te Babbela, Helmera, Stefana Reutera, Breitnera, Tarnata, Olafa Thona, Carstena Janckera, Elbera, Makaaya te Nike i njegova brata Roberta Kovača, također, odmah mi je popravilo i uljepšalo dan, a ono najvažnije još nije bilo niti počelo.

U sklopu čitavog Olimpijskog centra oko stadiona bio je organiziran tzv. Festival Lige prvaka, uz razne popratne sadržaje, zabavu za posjetitelje, ali i muzej europskog klupskog kontinentalnog natjecanja, u kojemu su na prigodan način bili zabilježeni svi detalji vezani za samu Ligu i Kup prvaka, zanimljive brojke, priče o klubovima osvajačima, igračima, kapetanima koji su podizali trofej, a u centralnoj vitrini našlo se i mjesta za Milana Badelja i Dinamo. Naravno, na kako bi se posebno izdvojio (ne)uspjeh zagrebačkog kluba, nego su bili izloženi dresovi svih kapetana sudionika ovosezoneske Lige prvaka. I Dinamo se tako našao na finalu, makar i simbolično!

Thousand quid for a ticket..in cash!?

Uz nevjerojatne navijačke prizore i atmosferu koja me pratila od Olimpijskog stadiona, prvo do centra grada gdje samo lovio drugi podzemni vlak pa prema Allianz Areni, sve sam više bio svjestan kako se bliži početak veličanstvenog finala.

Foto: Damir Žbulj

Ugodni razgovor s pomalo i ostarjelim navijačima Bluesa, koji su odavali dojam iskusnih i prekaljenih pratitelja londonskog sastava, na putu prema stadionu potegnulo se i pitanje toliko željenog i dragocjenog papirića. Gotovo na svakom uglu u centru grada poneki optimist držao je komad kartona na kojemu je bila ispisana molba i čežnja za kartom. Englezi pomalo bili i razočarani načinom raspodjele karata za minhensku utakmicu, osjetili su kako su mjesto na stadionu dobili tatini sinovi i prijatelji kluba, a ne pravi navijači. Poznato mi je to od nekud.

Od njih troje, dvojica su imala kartu, dok je jedan fini i uglađeni britanski gospodin u polo majici i šilterici, koji inače živi i radi u Portugalu, hladnokrvno nudio tisuću funti, naglasivši kako ima gotovinu, za papir s kojim će pronaći svoje mjesto na tribini, ali i povijesti svog kluba, kao svjedok nevjerojatnog finala.

Utakmica života

Atmosfera na stadionu bila je na visini već sat vremena prije početka utakmice. Vidljiva je bila veća prisutnost crvene boje na tribinama, što je bilo apsolutno i razumljivo, ali niti plave nije nedostajalo. Dapače, pobrinuli su kako bi ih na Allianz Areni bilo i nekoliko tisuća više od one zagarantirane brojke od 17 i pol tisuća rezerviranih karata za svaku od ekipa.

Foto: Damir Žbulj

O samoj finalnoj utakmici nema se što sad još dodati, kada je sve bilo dovoljno jasno vidljivo i iz novinarske lože Allianz Arene, a i pred malim ekranima. Robben, propuštene prilike, ulazak Van Buytena, netipično njemački pad koncentracije u završnici, Robben, promašaji Schweinija i Olića s jedne strane, a Drogba, Čech, Frankie, Di Matteo i ostatak Romanovih legionara s druge.

Nevjerojatna drama, golovi u posljednjih desetak minuta, promašeni jedanaesterac u produžetku te na kraju, kao šlag na tortu fantastične nogometne večeri penali, koje nisu dobili Nijemci. Doživljaj za pamćenje.

Zanimljivo je kako je upravo trener Bayerna, stari i iskusni lisac Jupp Heynckes, na konferenciji prije utakmice previše samouvjereno izjavio kako njegova ekipa ne treba posebno trenirati izvođenje penala: "Kod izvođenja kaznenih udaraca bitna je mentalna snaga, apsolutna volja za pogotkom, a njemačke ekipe imaju tu karakteristiku. Takav im je mentalitet, nikada se ne predaju, iako gube." Na kraju je kroz šalu dodao: "Ove sezone dobili smo penale protiv Mönchengladbacha i Reala, ne znam hoću li preživjeti i treće." Kakav fijasko. No, izgleda kako ih je ipak preživio, ali pitanje je hoće li preživjeti na klupi Bavaraca i do početka iduće sezone.

Toliko pomutnje pred i za vrijeme samog izvođenja rijetko kada se moglo vidjeti. Čak se i vratar Neuer iznenadio kada je on morao u trećoj seriji uzeti loptu u ruke i prihvatiti se izvođenja, a Ivica Olić ispričao nam je nakon utakmice kako je on preuzeo odgovornost jer mnogi od igrača jednostavno nisu imali hrabrosti uputiti taj udarac prema Čechu.

No, ako ste praznovjerni, nisu za poraz Bayerna krivi niti trener, niti Robben, ni Van Buyten, a ponajmanje naš Olić. Kriv je Ukrajinac Anatolij Timoščuk, koji je protivno tradiciji, dotaknuo pehar prije početka dvoboja, za vrijeme izlaska igrača na travnjak, a vjeruje se kako ga tada neće u ruke primiti nakon utakmice. I nije...

... a Bayern je izgleda utakmicu izgubio i prije nego što je uopće bila počela!

Mislim da se svi dobro sjećaju što se dogodilo one istanbulske večeri 2005. godine, kada je Gattuso dotaknuo pehar prije nego što je započelo nevjerojatno finale Milana i Liverpoola.

Najveće svjetske karmine

Atmosferu u gradu nakon poraza na odličan je način opisala kolegica sa Sport 1 njemačke televizije, koja je izvještavala s javne projekcije finalne utakmice na Olimpijskom stadionu:

"München je izgledao poput najvećih svjetskih karmina."

I doslovno je bilo tako. Šokirani Bayernovi navijači jednostavno nisu vjerovali kako je takav rasplet bio moguć kroz bilo koji scenarij, dok se plavo ludilo s terena i tribina Allianz Arene pretočilo u mjesta gdje se u gradu točio alkohol do jutra.

Očekivana, planirana i pripremljena fešta na ulicama, trgovima, posebno na centralnom Marienplatzu izostala je, a prilike za novu tko zna kada će biti ponovno? Možda i nikada više finale Lige prvaka za Bayern neće biti Dahoam...