Video tehnologija in, linijski suci out

Novak Đoković i Andy Murray u četvrtfinalu turnira u Parizu, odigranom prošlog tjedna u kultnom Bercyju. Prvi tenisač svijeta vodio je 4:3 u prvom setu i imao break loptu za 5:3, a onda je uslijedio trenutak koji je još jednom pokazao da uvođenje video tehnologije u svijet tenisa, koliko god dobrog donijelo ovom sjajnom sportu, ima i svoje nedostatke. I to ne zbog nekog softverskog problema, jer hawk-eye u 99 posto slučajeva pokazuje pravi trag, već isključivo zbog načina na koji se koristi. Đoković je odigrao duboku loptu Murrayu pod noge, škotski tenisač je odigrao udarac i trenutak-dva mjerkao trag oko osnovne linije, a onda odlučio pozvati challenge, u trenutku kad je bilo očito da njegova lopta neće prijeći mrežu. I onda smo došli do situacije kakvu često imamo prilike gledati u teniskim mečevima - glavni sudac mora procijeniti je li challenge stigao u trenutku kada je igrač već shvatio da je izgubio (će izgubiti) poen. Carlos Bernardes u ovom je slučaju imao razumijevanja za Škota, a kako je snimka pokazala da je Đokovićeva lopta zaista bila predugačka, srpski tenisač je izgubio praktički već dobiven poen, kasnije i gem, i nakon osam odigranih igara na semaforu je svijetlilo 4:4, iako je vrlo lako moglo (trebalo) biti 5:3 za branitelja naslova u Parizu.

Smisao ovog teksta nije braniti/kritizirati sučevu odluku, ili raspravljati o (ne)proračunatosti Andyja Murraya u ovoj situaciji, nego upozoriti na očite nedostatke hawk-eye sustava. U egzaktnom sportu kao što je tenis, gdje je loptica ili unutra ili vani, gdje nema slobodnog sudačkog uvjerenja kao u kontaktnim sportovima, video tehnologija trebala bi riješiti sve probleme oko spornih lopti i u potpunosti ukloniti "ljudski faktor". No, način na koji se trenutno u tenisu koristi hawk-eye samo je djelomično poboljšanje, jer i dalje postoji mogućnost da neki igrač bude drastično oštećen, i to zbog odluke suca. Paradoksalno, zar ne? Imamo sustav koji "zna" je li bilo koja lopta u meču bila dobra, a opet netko može biti oštećen. Gore navedeni susret možda i nije najdramatičniji primjer toga (Đoković je na kraju pobijedio i izborio plasman u polufinale), no identična situacija može se dogoditi i u petom setu finala Grand Slama, možda čak (probajte to zamisliti) i na meč-lopti nekog od igrača. Probajte se staviti u poziciju suca u tom trenutku. Što god odluči, njegova će se odluka danima analizirati, a ako bi ista po većini stručnjaka i gledatelja bila kriva, nije ni potrebno naglašavati kakvu bi priču imali. I to ne zato što je čovjek nekoga namjerno nekoga oštetio, nego zato što je, u toj sekundi-dvije koliko je imao na raspolaganju, jednostavno pogriješio. Kao što i svatko može pogriješiti.

I što sad, koje je rješenje? Pa, rješenje je vrlo jednostavno. Kad već imamo video tehnologiju (ovo se, naravno, odnosi na terene koji su "pokriveni" hawk-eye sustavom), pustimo je da sama odsudi meč od početka do kraja, a ne da se selektivno koristi. Dakle, poen započinje servisom i sve loptice su dobre dok kompjuter ne "vikne" out (nešto slično imali smo jedno vrijeme u Wimbledonu, kad je zvučni signal označavao out kod servisa). S obzirom da hawk-eye i sad analizira sve udarce u meču, to zaista ne bi trebao biti veliki problem izvesti. Ovakvim načinom suđenja video tehnologija bi konačno u potpunosti opravdala svoje uvođenje u svijet tenisa i maksimalno iskoristila svoje kapacitete, što bi valjda i trebao biti cilj. S druge strane, igrači bi se napokon u potpunosti mogli posvetiti svom poslu, a to je igranje tenisa. Trenutni model korištenja video tehnologije u tenisu igračima je, uz određenu sigurnost zbog toga što mogu provjeriti sudačke odluke koje smatraju pogrešnima, donio i dosta problema. Dileme poput: prihvatiti sučevu odluku ili tražiti challenge pa ga u slučaju neuspjeha izgubiti za neki važniji dio meča, prekinuti poen i riskirati gubitak poena ili igrati do kraja, vrlo su teške, pogotovo kad se odluka mora donijeti u trenutku sekunde, a o koncentraciji pri udarcu kad su vam misli još uvijek na prethodnoj loptici suvišno je govoriti.

Naravno, mnogi će reći kako igrač uvijek ima izbor i kako, dok god su mu procjene točne, može tražiti provjera koliko god hoće, no pravo je pitanje zašto bi se igrači uopće bavili procjenama, kad već imamo sustav koji točno zna je li neka loptica bila unutra ili vani? Dok su teniske mečeve sudili samo suci (ovdje se uglavnom govori o linijskim sucima) igrači su mogli biti oštećeni, ali su s druge strane znali da ne mogu ništa promijeniti, pa su se mogli u potpunosti usredotočiti na igru. Sad su, pak, igrači u situaciji da imaju pomoć koja ih štiti od grešaka, ali moraju misliti na to kad je i koliko koristiti, pa im koncentracija ne može u potpunosti biti na igri.

Micanje linijskih sudaca i prepuštanje konaca teniskog meča video tehnologiji nakon svega navedenog čini se kao logično rješenje, no činjenica je da se o tome uopće ne razgovara u teniskim krugovima. E sad, pitanje je zašto? Kao što smo već rekli, ovakav način suđenja ne zahtijeva (ili bar ne bi trebao zahtijevati) neku posebnu programsku nadogradnju u odnosu na postojeći sustav, tako da financije ne bi trebale biti problem, iako hawk-eye ni sad nije obavezan i imaju ga samo bogatiji turniri koji bi mogli podnijeti i neki dodatan novčani izdatak. Jedini drugi razlog koji mi pada na pamet je micanje linijskih sudaca i gubitak određenog broja plaća i dnevnica, što je problem koji se javlja i u mnogim drugim područjima kad se pokuša uvesti red. Teško je, naravno, vjerovati da je i teniski svijet "cijepljen" od interesnih skupina koje pošto-poto žele zadržati svoje povlastice, no čak i taj razlog u ovom slučaju ne "drži vodu". Kao što smo već rekli, hawk-eye sustav "pokriva" samo određene terene određenih turnira, što znači da bi posla za linijske suce i dalje bilo dovoljno.

Ovako sa strane gledajući, ostaju nam, dakle, dva razloga zašto vodeći ljudi svjetskog tenisa ne razmišljaju o promjenama u načinu korištenja video tehnologije. Ili stvarno ne vide kako bi to donijelo veliki pomak na bolje i lišilo teniske mečeve "pokrivene" hawk-eye sustavom spornih situacija, ili i oni sve to vide, ali im ovakvo polovično rješenje ipak više odgovara. Jer, kada bi sudio kompjuter, ne bi bilo greške i sve bi bili jednaki. Ovako, s jedne strane uvođenje video tehnologije donijelo je toliko željeno poboljšanje i napredak , ali je ipak ostavilo i nešto prostora za pomoć onim najboljima u kritičnim situacijama. Kompjuter ne pravi razliku između udarca Federera, Nadala, Murraya, Đokovića, Čilića, Ćorića, Tursunova, Darcisa i bilo kojeg drugog tenisača, no zato suci, koliko god to htjeli ili ne htjeli, nemaju isti tretman kad challenge sa pet sekundi zakašnjenja zatraže Federer, Nadal, Đoković i 150. igrač s ATP ljestvice.