Manchester City 17-18 vs Arsenal 03-04: Nema dvojbe, City je bolji

PIŠE: Jan Šneler

Arsenal 2003-04 ili Manchester City 2017-18?

Što će se liga bližiti svom kraju, to će ovakvih usporedbi biti sve više. Arsenalova momčad je upisala tu povijesnu sezonu, dobila onaj specijalni trofej za sezonu bez poraza i nameće se pitanje može li momčad iz Manchestera to ponoviti ili čak nadmašiti?

Ako ćemo iskreno, skidanje tog rekorda bitno je poput lanjskog snijega. Postoji veliki broj rekorda ili nekih pobjedničkih nizova koji apsolutno ništa ne znače niti govore o kvaliteti neke momčadi. Teško je za vjerovati kako će Manchester City uspjeti skinuti Arsenalov rekord. Iznimno je teško ostvariti sezonu bez poraza, a pogotovo držati standard kakav je City postavio sa svega jednim remijem u 18 utakmica. Ne smijemo zaboraviti kako je Arsenal te sezone imao čak 12 remija što znači da je svaku treću utakmicu igrao neriješeno. Ako bismo gledali kroz prizmu remija, onda taj neporaženi niz ne izgleda toliko impresivno.

Jasno je kako za takav duži niz ili sezonu bez poraza potrebno je nevjerojatno puno sreće. I Arsenal je u sezoni 2003-04 imao pregršt sreće. To svakako ne umanjuje genijalnost Henryja, iskustvo Bergkampa, fantastične asistente Piresa i Ljungberga te granitnu obranu sastavljenu od Campbella i Tourea ispred kojih je stajao neprelazni Vieira. Međutim, mišljenja smo kako je nogomet koji pruža City uzbudljivi, ofenzivniji i atraktivniji. City nema "teškaše" u obrani, defenzivce kojima je primarna zadaća isključivo destrukcija ili momčad koja se lako transformira u obrambenu formaciju. Guardiolina igra bazira se na totalnom nogometu u kojemu gotovo svaki igrač Cityja može povući kontru i izbaciti u prostor nekog od brojnih igrača koji mogu zabiti.

Ako maknemo na stranu suludost potrošnje Manchester Cityja, potencijalnu antipatičnost koju nosi Guardiola ili privrženost drugim klubovima, ne bi teško bilo izabrati koju momčad bi radije gledali - Arsenal iz sezone 2003/04 ili ovosezonski Manchester City? Svatko tko kaže Arsenal, nije potpuno objektivan.

Što City radi, a što je toliko drugačije?

Nameće se kao prvo pitanje jer odlične momčadi, momčadi koje su neprikosnovene i koje uličnim rječnikom, "melju" sve pred sobom, imali smo prilike gledati i proteklih sezona. Prošlogodišnji Chelsea bio je neprikosnoven, osvojivši u konačnici velika 93 boda uz 85 postignutih golova. Još je dominantniji bio Mourinhov Chelsea iz 2004. koji je upisao rekordnih 95 bodova uz svega 15 primljenih pogodaka.

Već smo spomenuli poznatu "Invincibles" generaciju Arsenala koja je ostvarila niz od 49 utakmica bez poraza i jedina za sada završila sezonu bez poraza. Ne smijemo ni zaboraviti fantastičnu generaciju Manchester Uniteda s prijelaza tisućljeća koja je žarila i palila europskim i engleskim nogometom nekoliko sezona. Po čemu je onda City poseban ili bolje rečeno, zašto bi on uopće odskakao od prethodno nabrojanih momčadi?

Pa pokušajmo to uobličiti kroz četiri kratkih crtica.

1. City je ostvario odličan rezultat protiv najjačih momčadi. Protiv Uniteda pobjeda od 2:1, Chelsea su svladali 1:0, Arsenal je dobiven s 3:1, a Liverpool je deklasiran s 5:0. Povrh svega, nezgodni i često, u kontekstu opasnih ekipa, spominjani Tottenham za vikend je poražen s glatkih 4:1. Kumulativno, protiv pet momčadi koje aspiriraju na naslov prvaka, Manchester City ostvario je svih pet pobjeda uz gol razliku 15:3.

2. City izgleda nepobjedivo. To nije samo fraza koja prati slične uspjehe momčadi već je to činjenica koja zasigurno zabrinjava menadžere diljem Europe koji bi se mogli susresti s engleskom momčadi. Nema veze radi li se o čvrstoj obrani poput Unitedove, hitrim napadima poput Liverpoolova ili slabijim momčadima poput Swanseaja ili Stokea, City je dominantan i naprosto ne ostavlja puno prilika protivnicima.

Iako se zna Mourinhova doktrina, nevjerojatno je kako su momčad Uniteda u prvom poluvremenu derbija držali pod kontrolom kao da se radi o nekoj drugoligaškoj momčadi. U gostima kod Chelseaja, iako je pobjeda bila minimalna, domaća momčad možda je imala jednu ozbiljniju priliku. Utakmica s Liverpoolom možda nije najbolji primjer jer su gosti već u prvom dijelu igrali s igračem manje, ali svejedno fascinira podatak da nisu dopustili jednoj izrazito ofenzivnoj momčad niti jedan udarac na gol u drugom dijelu i svega 28% posjeda lopte.

3. Guardiola je ovu momčad gradio i točno je znao što želi postići. Većini ljubitelja nogometa neće se svidjeti ova konstrukcija rečenice jer je opravdan argument da nije teško graditi momčad kada imaš na stolu neograničeni budžet, ali treba reći da je španjolski strateg vrlo pametno gradio svoju momčad.

Kao što će imalo iskusniji igrač popularne igre Football manager koju je vjerojatno svaki navijač ili nogometni fanatik isprobao, polako graditi svoju momčad i strpljivo birati igrače na pozicijama koje su mu deficitarne, taj način izabrao je i Guardiola. Prvo ljeto kada je stigao iskoristio je za dovođenje stopera Stonesa i golmana Claudija Brava što su mu zamjerili neki navijači jer je bilo jasno kako će Joe Hart vrlo brzo morati potražiti novi klub.

Momčad je dogradio dovodeći za prilično smiješnih 27 milijuna eura, za današnje transfere, Ilkaya Gundogana i mladog i potentnog Brazilca Gabriela Jesusa. Posljednje veliko pojačanje bio je Leroy Sane kojeg je Schalke prodao za pozamašnih 50 milijuna eura. Činilo se kao da će City biti prvi favorit za osvajanje naslova i mnoge je iznenadila prilično slabašna igra i nedovoljno kompaktna za ono što je Guardiola zamislio. Još uz to dogodio se i fenomen Leicestera i svi kritičari Španjolca došli su na svoje tvrdeći da je šarlatan koji je samo u Barceloni mogao, uz fenomenalnu momčad, igrati svoju igru i osvajati trofeje.

No, Guardiola je uvidio rupe u momčadi koje još treba popuniti. Nije mu svakako odmoglo što su vlasnici kluba odlučili još više otvoriti novčanik i rekli mu da im donese trofej pobjednika Lige prvaka. U napadu je imao fantastičan izbor, u veznoj liniji igrača je bilo i više nego dovoljno te je Guardiola odlučio pojačati obranu kako bi bio uvjeren da njegov klub neće olako primati golove. Dovedene su perjanice Monaca, lijevi bek Benjamin Mendy koji se vrlo brzo ozlijedio i ofenzivni Portugalac, Bernardo Silva za više od 105 milijuna eura. Obrana je pojačana najboljim desnim bekom Premiershipa, Kyleom Walkerom a na golu je Pep konačno dobio čvrstu i pouzdanu kariku, Edersona. Samo na ta četiri igrača potrošeno je oko 200 milijuna eura.

Bilo je jasno kako Guardiola ima dvije opcije. Prva je da ostvari odličan rezultat koji mora uključivati osvajanje Premiershipa, a vjerojatno i Lige prvaka. Druga opcija jest ponovni neuspjeh kao i prošle sezone što možda ne bi rezultiralo momentalnim otkazom, ali bi dobrano ugrozilo Guardiolinu reputaciju i dalo još kredibiliteta njegovim kritičarima. Za sada, Guardiola je na dobrom putu da ostvari prvu opciju.

4. Iako engleski nogomet ima čak pet predstavnika u osmini finala Lige prvaka te Arsenal u Europskoj ligi, konkurencija u Premiershipu previše griješi i gubi dragocjene bodove kojima bi mogli zaprijetiti Cityju. Manchester United ima velikih problema s jačim momčadima, Chelsea konstantno izgubi koji bod protiv momčadi koje bi morali pobjeđivati (posljednji primjer je poraz od West Hama), Liverpool je u barem 5-6 ovosezonskih utakmica bio bolja momčad, ali nije uspio uhvatiti puni plijen, Arsenal već tradicionalno ispada iz utrke za prvaka prije Božića, a Tottenham je definitivno najveći podbačaj ove sezone i drži tek 7. mjesto.

U takvoj konkurenciji, koja je jaka i snažna, Cityjeva konstanta i kvaliteta dolazi još više do izražaja pa imamo možda i jedinstvenu situaciju da klubovi postižu dobre, povijesne uspjehe, da ostvaruju solidne rezultate, ali da City ima ogromnu prednost.

Može li City osvojiti Ligu prvaka?

To je pitanje na koje vjerojatno svi navijači imaju kakav takav odgovor. Eliminirajući očigledan odgovor da može jer je u osmini finala pa tako ima šanse kao i svaki drugi klub, City je vjerojatno prvi favorit za osvajanje titule prvaka Europe. Nekoliko im činjenica ide u prilog. Prije svega, imaju možda "najslabijeg" protivnika u osmini finala za napraviti prvi korak. Manchester City je puno jača momčad od Basela i tu stvarno prolaz ne bi smio biti upitan. Za to vrijeme, parovi Chelsea - Barcelona, Tottenham - Juventus, Real Madrid - PSG i Sevilla - Manchester United su puno nepredvidljivi i očekuju se teški dvoboji.

Nadalje, realno je očekivati da će City bez većih problema finiširati prvenstvo i osvojiti titulu. To znači da na tom polju neće imati previše problema te će se moći u potpunosti posvetiti europskom natjecanju. U godini koja je vrlo zgusnuta zbog nadolazećeg Svjetskog prvenstva, svaka mogućnost odmora i rekuperacije je dobra i sigurno je vitalna prednost koju City ima.

Konačno, sigurno je da će osmina finala biti kobna za barem nekoliko potencijalnih kandidata za titulu prvaka Europe i to je također jedna od prednosti koju City ima. Eliminacija Reala ili PSG-a, Chelseaja ili Barcelone, Tottenhama ili Juventusa, zasigurno povećava šanse Cityju da postane prvak Europe. Naravno, nokaut faza je specifična jer sreća ima veliku ulogu, no City je, za razliku od prošlih sezona, u kojima je igrao u osmini s Monacom i dva puta Barcelonom, dobio odličan ždrijeb, a i druge okolnosti im idu u korist.

Kada pogledamo sve te faktore i činjenice, jasno je kako se City pretvara u prvog favorita za osvajanje naslova prvak Europe. Istina je da City, osim s Napolijem, još ove sezone nije igrao s top klubovima van Engleske. Istina je također kako još nije pokazao kakav je kada protiv nekog stranog kluba gubi i stoji slabije, kakav je kada im ništa ne ide od ruke ili kakav karakter imaju u situaciji kada su nemoćni. Puno odgovora nam Guardiolina momčad još duguje, međutim sudeći po svemu što su prikazali ove sezone, sviđalo se to nekome ili ne, City igra najbolji nogomet i ne nazire se kraj dominacije.

Što bi uspjeh Cityja značio za nogomet u budućnosti?

Mnogi upravo strahuju od uspjeha Cityja jer smatraju, po našem mišljenju opravdano, da će se postaviti presedan u kojem će klubovi shvatiti da samo ako ulože 200-300 milijuna eura godišnje mogu napraviti neki uspjeh. To nije neko novo otkriće i to je postalo pravilo u današnjem sportu, prvenstveno nogometu. Bez ogromnih ulaganja, plaćanja astronomskih odšteta vrlo je teško, da ne kažemo nemoguće, ostvariti bilo kakav uspjeh. Može se dogoditi poneka priča poput Leicestera ili možda Athletic Bilbaa koji je umalo osvojio Europsku ligu, ali to će više postati izuzeci. Jasno je kako nogomet ide prema natjecanju u kojem će možda 10-15 ekipa biti konkurentno dok će ostali biti prolazni promatrači. To međutim neće promijeniti niti pokrenuti uspjeh ili neuspjeh Manchester Cityja.

Varaju se svi koji misle da će Guardiola ako sezonu ne završi osvajanjem svih titula biti odbačen, kao i što se varaju svi koji misle da će City i slični klubovi prestati trošiti ako ove sezone ne ugrabe trofej ili trofeje koje žele. Pitanje je trena kada će Manchester City, PSG ili slični klubovi u koje su u kratko vrijeme uložene stotine milijuna osvojiti Ligu prvaka. To uopće nije upitno i to je u mnogo čemu pogrešan način poslovanja jer dokida onu draž gradnje ekipe i postupnog uspjeha. Međutim, to nema veze s igrom Manchester Cityja ove sezone.

Ove sezone najbolji napadački nogomet igra se u Manchesteru i užitak je gledati toliko potentnu i kvalitetnu momčad. Teško je procijeniti kako će izgledati City protiv Reala, Bayerna, Juventusa ili PSG-a, ali je sigurno kako su prvi favoriti za osvajanje titule prvaka Europe, kako je teško predvidjeti gdje je granica njihovih odličnih igara i kako velik dio zasluga zaslužuje i Guardiola koji je komponirao ovu momčad i nadogradio ju do mega momčadi kakav je City danas.