Kraj Hazardove ere u Chelseaju začinjen na najbolji način

S Chelseajem je napravio sve, bio je daleko najbolji igrač i to ne samo ove sezone. Međutim došlo je vrijeme za oproštaj. Eden Hazard nikada nije krio da je madridski Real klub njegovih snova, a kada takav igrač to kaže, nemojte misliti da Madriđani neće reagirati.

Iako je Chelsea u problemima i ne može do novih igrača zbog suspenzije u dva prijelazna roka, u Londonu nisu mogli zadržati Hazarda. Jednostavno, morali bi ga pustiti besplatno, a ovako će dobiti oko sto milijuna eura. Lokgika govori da je ovo bilo pravo vrijeme za rastanak.

Fantastični Belgijac oprostio se od kluba na najbolji način. Nosio ga je do novog trofeja, bio je prvo ime finalnog susreta u Bakuu, zabio je dva gola, dodao asistenciju i pokazao koliko će Chelseaju nedostajati u budućnosti. Ove sezone više nego ikada ranije bilo je jasno da Chelsea jako ovisi o Hazardu. Kada nije bilo ideje u napadu, gurnula se lopta Edenu, a on je uvijek nešto smislio.

Embed from Getty Images

Odlazi Hazard, a lako moguće i Maurizio Sarri, upitno je što će biti s Mateom Kovačićem te u konačnici kako će Chelsea izgledati i igrati sljedeće sezone. O tome će u klubu brinuti malo kasnije, sada je vrijeme za slavlje i to potpuno zasluženo.

Prvo poluvrijeme bilo je za taktičare, bez previše prijetnji, onaj tko je htio uživati u akcijama i prilikama ostao je razočaran jer se na travnjaku vodila šahovska bitka. Zato se u drugom dijelu otvorilo, a otvorio ga je Olivier Giroud.

Arsenal se potpuno raspao

S Arsenalove strane bilo je to dosta loše. Njegovi igrači naivno su gubili loptu na svom dijelu terena, za razliku od Chelseaja dosta su komplicirali u igri prema naprijed, a obrana je bila jako loša. Nije tajna da je obrana najveći problem Arsenala i da tu londonski div vapi za pojačanjima, ali ovako ispadati i gubiti se u finalu Europske lige je nedopustivo.

Jedan od najplaćenijih, a sigurno najpreplaćeniji Arsenalov igrač je Mesut Özil koji je je neprepoznatljiv, već predugo niti ne liči na onog igrača kojeg je Arsenal doveo. U ovom finalu doslovno sam ga prvi put vidio u trenutku kada je - izlazio iz igre. U tom trenutku Arsenal je gubio s 4:1, bilo je desetak minuta do kraja, a Özil se nije niti potrudio potrčati van travnjaka već se vukao "kao prebijen" i potrošio je dobrih 20-ak sekundi dok se došetao do aut linije. Uzalud je Emery pokazivao da se požuri, Özil je bio u svom filmu.

Embed from Getty Images

Najtužniji je bio Lucas Torreira, Urugvajac koji je prošlog ljeta stigao iz Sampdorije, tijekom cijele sezone bio je među najsrčanijim igračima Topnika, a ovdje nije mogao sakriti emocije kada je napustio travnjak. Chelsea je vodio 3:0, Arsenal je pucao po šavovima, a Torreira je u suzama otišao na klupu.

Snosi i on dio krivice za raspad Arsenala u samo 15 minuta, ali daleko od toga da je bio najodgovorniji. Općenito je Arsenal izgledao nevjerojatno naivno u fazi obrane i da je Chelsea postigao šest-sedam pogodaka u drugom dijelu, ne bi bilo ništa čudno. Toliko je čistih šansi Sarrijeva momčad imala.

Embed from Getty Images

Petr Čech na vratima Arsenala bio je nemoćan. Netko će reći da je mogao bolje reagirati kod prvog gola. Možda, ali bio je to fantastičan i precizan udarac Girouda i tu veću krivicu snosi branič koji je dopustio Francuzu da tako dođe do lopte nego sami Čech.

Nije lako biti u koži navijača Arsenala u Bakuu. Proputovao si pola svijeta da bi došao na prolsavu osvajanja trofeja, a onda doživiš da ti se momčad potpuno raspadne. Još teže je takvo što shvatiti kada znaš da ti je ovo zadnja prilika za dohvatiti Ligu prvaka sljedeće sezone, što je samo još jedan motiv više. Međutim Arsenal je samo tonuo i one prilike koje su na kraju došle, došle su prekasno, a ionako nisu realizirane.

Mateo je bio dobar

Ovo je bila jedna od boljih utakmica Kovačića u dresu Chelseaja. Mateo je ponovno bio "igrač zadatka", bio je uglavnom na toj lijevoj strani gdje je čuvao leđa Edenu Hazardu i oslobađao ga da ovaj može slobodnije igrati. Kod prva dva gola sudjelovao je takozvanim i često podcjenjivanim predasistencijama. Prvi put uoči je Emersona samog, a ovaj je onda centirao Giroudu za pogodak, slično kao kad je kod drugog gola proigrao Hazarda, a on asistirao Pedru.

U svakom slučaju dobar Kovačićev nastup, nije ulazio u prilike, ali nisu niti ostali veznjaci, svi oni su bili zaduženi za odgovornu igru u sredini i bitku s Arsenalovim veznim redom. Kako su i Emerson i "Dave" Azpilicueta nerijetko odlazili vrlo visoko, Kovačić, Kante i Jorginho bili su zaduženi pokrivati i prostor iza njih.

Embed from Getty Images

Kovačića sada očekuje odluka o budućnosti. Hoće li ostati u Chelseaju i koliko će to biti izvedivo s obzirom na situaciju ili će možda krenuti prema Interu koji se spominje kao nova destinacija. Sigurno je da se u Real vraćati neće, možda samo nakratko dok se ne odluči što dalje. U Londonu je imao priliku vratiti se na pravi nogometni put, a u tome je djelomično uspio. Igrao je dosta, napredovao je dosta u fazi obrane, ali onaj veći doprinos u igri prema naprijed je još uvijek "klimav".

No, možda nije do Kovačića, možda je Sarri jednostavno od njega tražio takvu igru i takav nastup.

Eksperiment s Bakuom

Gary Lineker imao je nekoliko zanimljivih tweetova o finalu na ovom stadionu u Bakuu.

Sense Saturday’s Champions League final will feel much more like a proper big-time event, where the stadium will be in the same city as the pitch.— Gary Lineker (@GaryLineker) May 29, 2019

You travel all that way to watch a European final and when you sit in your seat you’re not much closer to the pitch than when you left home.— Gary Lineker (@GaryLineker) May 29, 2019

Igrati u Bakuu, "na kraju svijeta", bio je promašaj. Razumijem da se danas sve vrti oko novca, UEFA pokušava popularizirati i proširiti nogomet na razne strane, ali ovaj put nije uspjelo. Vremenska razlika značila je da je susret počeo u 23 sata po lokalnom vremenu, ne treba niti spominjati koliki je problem predstavljao sam transport navijačima koji su morali putovati u skupim aranžmanima i onda kada dođeš tamo, završiš na tribini s koje ti treba dalekozor da bi vidio što se događa na travnjaku.

Velika udaljenost travnjaka od tribina, prilično prazni neki sektori na stadionu, sve to ubijalo je osjećaj igranja finala Europske lige. Paklene atmosfere u takvim uvjetima nije bilo, a ostaje osjećaj kao da se navijači nisu mogli nikako uključiti u utakmicu. To ne čudi, Englezi su navikli na tribine uz sam teren, prisniji osjećaj utakmice i ovo je i njima ubilo doživljaj bez obzira što je riječ o finalu Europske lige.

U Bakuu su puno uložili u organizaciju ovog finala, ali to nije ono što navijače u konačnici treba zanimati. Oni su tu da uživaju u nogometu, pomognu svojim igračima na travnjaku, a ovdje im dosta toga nije išlo u prilog. Ako pitate navijače Chelseaja i Arsenala - oni će ovdje iskoristiti onu nije zlato sve što sja. Službeni kapacitet ovog stadiona je gotovo 70 tisuća gledatelja, a na tribinama ih je bilo 51.370. 18 tisuća mjesta ostalo je prazno, previše za finale Europske lige.