Rijeka i Osijek 21 godinu poslije – kad priče i teorije postanu činjenice

Svjestan sam kako je ovo vrlo osjetljiva tema i kako je o njoj nemoguće pisati, a ne izazvati lavinu negativnih komentara. Što god napisali. No, ipak ću pokušati dati svoje viđenje te famozne utakmice i općenito možda i najzanimljivije sezone u povijesti HNL-a, kao netko kome nije bio pretjerano važan ishod utakmice na Kantridi. Moji snovi o tituli, naime, ugašeni su riječkim trijumfom na Poljudu u pretposljednjem kolu.

Na početku, odmah bih naglasio jedno. Čuo sam toliko priča, mišljenja i teorija o sezoni u kojoj su Croatia, Hajduk i Rijeka do zadnjeg kola vodili „mrtvu utrku“ za naslovom prvaka, no nisam čuo nikoga tko bi osporio kako je zagrebački klub u toj trci imao najbolji tretman među sucima i kako je većina dvojbenih odluka išla njemu u korist. Isto tako, nisam čuo nikoga tko bi negirao sklonost državnog vrha prema Croatiji u tom razdoblju hrvatske povijesti i općenito povlašteni tretman kojeg su Modri tada uživali. Ponavljam, te stvari nitko mi u razgovoru nije osporio, čak ni najzagriženiji navijači Dinama. No, izjave pojedinih aktera utakmice između Rijeke i Osijeka, navijača i neki tekstovi koje smo imali prilike čitati i te 1999. godine, a posebno smo njima bombardirani ovih dana, idu u jednu sasvim drugu krajnost. Kad netko tko nije svjedočio tim događajima od prije 21 godine pročita što se sve piše o dvoboju Rijeke i Osijeka na Kantridi, pomislio bi kako je nad domaćinima izvršena prava oružana pljačka koju je organizirao državni vrh, a provela sudačka trojka na čelu s Alojzijem Šuprahom i glavnim egzekutorom Zoranom Krečakom, i kako je Riječanima naslov prvaka doslovno ukraden iz očiju. A to, jednostavno, nije bilo tako.

Ponovit ću još jednom, imala je Croatia te sezone sudački vjetar u leđa, to je činjenica, no usprkos tome i Hajduk i Rijeka imali su ispred sebe servirani naslov prvaka. Kojeg nisu uzeli, najviše svojom krivicom. Nakon junački izborenog remija u Maksimiru u kojem je Stipe Pletikosa briljirao, a sudac Ivan Novak „briljirao“, Splićani su imali sudbinu u svojim rukama. No, Rijeka je u pretposljednjem kolu trijumfalno projurila Poljudom (3:1), izbacila Hajduk iz igre, a sebi omogućila meč-loptu u dvoboju posljednjeg kola protiv Osijeka na krcatoj Kantridi. Ostalo je povijest. Igrački gledano, Riječani su podbacili. Nije to bila ni sjena one momčadi koja je došla u poziciju odlučivati o naslovu prvaka u zadnjoj utakmici i to je neosporna činjenica. Patili su se domaćini, noge su im bile svezane, vidjelo se to iz „aviona“. Nakon što je Osijek poveo, slavlje Rijeke izgledalo je miljama udaljeno i sve dok Šupraha nije pokazao na bijelu točku, igrači Nenada Gračana izgledali su kao momčad koja uopće nema ideju kako zabiti gol. Nakon izjednačenja iz, blago rečeno, sumnjivog jedanaesterca, Riječani su nekako izvršili pritisak koji je rezultirao mitskim Hasančićevim pogotkom u samoj završnici i Krečakovom podignutom zastavicom, koja je domaćim navijačima nanijela bol od koje se neki godinama nisu oporavili. Sve tamo do 2017., kad je klub s Kantride u velikom stilu osvojio svoj prvi naslov prvaka.

Kažu neki, bili su Osječani stimulirani u toj utakmici. Možda jesu, možda nisu, no to uopće nije bitno. Koliko god takve stvari nisu u samoj biti sporta, nije to ništa zabranjeno i ništa što ne susrećemo u svijetu nogometa. Uostalom, i Riječani su sigurno bili jako stimulirani za osvajanje naslova, pa im to nije pomoglo. Kaže se, nadalje, kako je Croatia bila privilegirana i kako je jednostavno morala osvojiti naslov te sezone. Kao što smo već naglasili, nitko ne spori status Zagrepčana u HNS-u i državnom vrhu tih godina, ali činjenica je kako su usprkos njemu i Hajduk i Rijeka došli u priliku osvojiti naslov. Dakle, ipak se moglo. Kaže se i kako je zaleđe bilo nepostojeće, kako je Krečak dignuo zastavicu unaprijed, kako je namjera bila očita. Zaleđa nije bilo, ali nije to bila baš toliko očita situacija kako se nekad nastoji prikazati. Možda je namjera Krečaka zaista bila proračunata, možda je zaista u tom trenutku bio spreman učiniti sve kako bi spriječio slavlje Riječana, no hvatati se za sudačku odluku iz posljednje minute posljednjeg kola i označiti nju glavnim krivcem što Rijeka nije postala prvakom jednostavno nije korektno. A pogotovo je besmisleno uporno ponavljati priču o sucima na zadatku i (ne)zaleđu koje se mjeri u centimetrima, kad su vam ti isti suci dosudili jedanaesterac poput onog kojeg je Šupraha tog dana na Kantridi dosudio.

Da se ne bi sad ovaj tekst pretvorio u nešto na čemu ne bi trebao biti naglasak, ovdje ćemo prekinuti analize sudačkih odluka i prihvatiti priču kako je Rijeka drastično oštećena u toj utakmici, no znači li to da većina Riječana i svi oni koji promoviraju tezu o ukradenom naslovu imaju pravo na to? Ukradeni naslov je onaj Šibenkin iz povijesnog dvoboja s Bosnom, kad je momčad na terenu izborila pobjedu, da bi onda nakon utakmice netko rekao: „Ipak niste pobijedili“. Rijeci naslov nije ukraden, kao što nije ni mnogim drugim klubovima i njihovim navijačima koji se hvataju za određene sudačke odluke u utakmicama koje nisu pobijedili, a trebali su.

Zašto je toliko teško prihvatiti poraz? Zašto je Riječanima i 21 godinu poslije teško priznati kako su, iako su mnoge druge okolnosti bile protiv njih te sezone, na kraju ipak zakazali sami, kako su najviše krivi oni? Ili, ako već traže krivce van travnjaka, zašto se Riječani ne okrenu svom dvorištu i nekim drugim zanimljivostima oko te famozne utakmice? Čitav ovaj tekst napisan je s namjerom konačno više jednom raskrstiti s mnogim pričama i teorijama, tako da nema smisla otvarati još jednu, ali imaju Riječani zanimljivog materijala i na Kvarneru, a ne samo u HNS-u, Croatiji i državnom vrhu. Uostalom, nekolicina igrača koja je u toj utakmici protiv Osijeka bila tako „opljačkana“, kasnije je završila upravo u klubu koji je tu „pljačku“, kako često znamo čuti, organizirao.

Nažalost, ovaj u najmanju ruku iskrivljeni i nepotpuni navijački prikaz utakmice i kompletne sezone iz perspektive riječkih navijača nije najveći problem u cijeloj priči. Navijači k'o navijači, teško mogu u potpunosti u stranu maknuti emocije i biti posve objektivni. Posebno je to bilo teško neposredno nakon utakmice u onakvoj atmosferi, nakon poništenog pogotka u zadnjoj minuti. Međutim, kad se jedna priča iz godine u godinu ponavlja, i kad se ona novim generacijama počne prezentirati kao općepoznata činjenica, to onda postaje slučaj koji izlazi iz okvira sporta, i prelazi u sfere politike i ideologije. Hrvatski medijski prostor pun je poluinformacija, priča i teorija koje se nakon višestrukog recikliranja počinju prihvaćati kao činjenice, a to je vrlo opasno. Ponajprije zbog tumačenja samog događaja o kojem se piše, a onda posredno, što je još pogubnije, zbog toga što takvim tumačenjima pojedini mediji samo upotpunjuju svoju već utvrđenu „istinu“.