Pogled na stadion u Tirani samo još više pojačava sram, tugu i ljutnju zbog onoga što Hrvatska ima

Gledajući sinoćnje finale Konferencijske lige, više puta mi je prošlo kroz glavu - zar je moguće da i Albanija, ma najveća većina zemalja svijeta, ima barem jedan pošten stadion koji zadovoljava sve moderne prohtjeve, a Hrvatska se krpa i uglavnom sramoti.

Dovoljno je pogledati maksimirsko ruglo koje je pravi spomenik ulaganjima u hrvatski sport. Od zagrebačkog potresa istočna tribina zjapi prazna i nema nikakvih naznaka da bi se u skoroj budućnosti moglo dogoditi čudu pa da noga navijača stupi na tu tribinu.

Netko će reći - pa nema potrebe jer će se postići dogovor s Gradom o obnovi Maksimira. Ja u te priče ne vjerujem. Možda se i dogodi u nekom budućem životu ili kada na vlasti na obje strane, i u klubu i u Gradu, budu oni kojima je stvarno stalo da se tu nešto pokrene.

Puno je Maksimira u Hrvatskoj, a vrlo malo onih koji stvarno nešto rade i pokušavaju. Osijek je svijetli primjer, ali taj stadion vjerojatno nikada ne bi bio izgrađen da nisu došli Mađari. Hrvatska kao Hrvatska želju i namjeru da po tom pitanju nešto napravi, nije imala.

Kada u Hrvatskoj postavite pitanje izgradnje ili detaljne obnove sportskih borilišta, odmah se kao adut izvlače priče o bolnicama i vrtićima što su u biti floskule, a broj izgrađenih bolnica to najbolje pokazuje.

Sveučilišna bolnica u Blatu i maksimirski stadion mogu ruku pod ruku i sramota su za Grad Zagreb i hrvatsku državu. Bilo je i vremena i razdoblja kada se moglo po tom pitanju nešto i napraviti, ali kada je riječ o tako velikim projektima uvijek negdje nešto zapinje i uvijek netko uloži veto. Uglavnom je to onaj koji nije zadovoljan odgovorom na pitanje - a koliko meni pripada ili što ću ja dobiti?

Da je postojala volja, danas o tome ne bi uopće razmišljali, ali realno, volje nije bilo, barem ne dovoljne. Mogla je Albanija, mogli su i Afrikanci, Azijci, države koje (navodno) nisu razvijene kao Hrvatska, ali zato se Hrvatska neviđeno sramoti i samo se sastanči, kuka, predlaže, najavljuje i ništa ne radi konkretno po pitanju toga.

Zar nikoga od onih koji odlučuju i koji mogu nešto napraviti nije nimalo stid kada Dinamo igra Europu, a gostujuće momčadi i njihova pratnja naslikavaju se na derutnom stadionu kako bi pokazali gdje su igrali? Naravno, nitko neće trepnuti niti kada naredne sezone ponovno bude u svijet išla slika prazne plakatima prekrivene ruiševne istočne tribine. Kakva je situacija u Gradu, nema nekih naznaka da bi se u skorim godinama moglo nešto pokrenuti po tom pitanju. Možda, ali uz jako jako veliki možda, ako bi stigao neki strani investitor koji bi uložio u izgradnju uz koncesiju. Ali u ovoj državi vjerojatno bi opet došli do onog pitanja - a koliko meni pripada i od toga ne bi bilo ništa.

Kada smo već kod investitora, Cibona ima svoje tajnovite investitore koji su ušli u potpuno devastiran klub. Infrastruktura je samo jedan sramotni dio odnosa prema hrvatskom sportu, drugi su vodstva klubova. Vodstva koja su sudjelovala godinama u devaastiranju i uništavanju klubova diljem Hrvatske. Predsjednici i direktori koji su na klupske kartice kupovali špeceraj i plaćali janjetinu, a kunu nisu sami donijeli u klub. Živjeli su i čekali da nešto kapne od lokalne zajednice, trošili nemilice i doveli klubove u tešku situaciju. Ima i onih koji su jednostavno bili nesposobni i na tim pozicijama se nisu niti trebali naći.

Danas je jako teško podići klubove iz blata u kojem su se našli. Tu bi trebala pomoći država olakšicama za sponzorstva što bi pomoglo pronalasku spoonzora i financiranju. U Hrvatskoj danas je jako teško biti sportski djelatnik i pronalaziti sredstva. Svuda se samo reže, smanjuje, ukida, oni koji bi trebali stvarati mlade sportaše nisu adekvatno, mnogi i nikako plaćeni, a klubovima je trošak baš sve. Sve košta, od organizacije utakmice do odlaska na gostovanje, na natjecanje, da ne govorimo o kvalitetnoj opremi, vitaminima i sličnim stvarima koji su u biti san za mnoge sportaše.

I onda se čudim što Tirana ima onakav stadion, a Zagreb ovakav. U državi koja je imala potencijal za sve - od zimskog turima, ljetnog turizma, ruralnog razvoja, Slavonije kao žitnice, ogromnog prirodnog bogatstva, a skoro sve to su uspjeli uništiti. Danas smo mali i jadni i možemo samo sliniti za stadionom kao u Tirani, uređenim ligama s klubovima koji posluju s profitom, kvalitetnim uvjetima za rad za mlade... I još dugo ćemo o tome moći samo sanjati.

A kada dođu dobri rezultati, opet ćemo vidjeti dobro poznate face u odijelima, "širok osmijeh i zlatan zub" i obećanje "izgradit ćemo, uložit ćžemo, napravit ćemo, riješit ćemo". Taj dan će u lice onima koji su ostvarili veliki rezultat lagati, a već sutradan okrenut će se nečem drugom.

Lijepa naša Hrvatska... Mala zemlja za veliki...

FOTO: HINA/Damir SENČAR