Za jedne odaslana važna poruka, za druge prilika za izvlačenje pouka

Dinamo je i dalje gazda hrvatskog nogometa. Najveća je to poruka koju možemo izvući iz subotnjeg SuperSport Superkupa, a čini se da je to i ono što je iz modrog tabora bilo najvažnije odaslati u ovom trenutku.

Superkup je kao takav najmanje važan od tri domaća trofeja, pa se i iz oba navijačka kruga mogla čuti ta teza o nebitnoj utakmici. No, istina je ponešto drugačija ako se u obzir uzmu činjenice da sezonu otvarate prilikom za trofej, a svojoj publici predstavljate novu momčad i rad kluba tijekom ljeta u dvoboju protiv najvećeg rivala i ujedno najvećeg konkurenta za sve uspjehe.

Zato je najveći značaj ove utakmice igrao onaj psihološki moment, posebno dodamo li na gore nabrojano kontekst prošle sezone: Hajduk je nakon dugo vremena bio prava i ozbiljna prijetnja, a grogirani Dinamo ipak je uspio uzeti naslov i pokazati da se ipak iz Maksimira titule gube, a ne drugdje osvajaju.

To je za Dinamo valjalo potvrditi i ovdje, a za Hajduk je važno bilo parirati i pokazati taj toliko opjevani rast i kontinuitet. Jer dojam je da nam slijedi barem nekoliko godina bliskog rivalstva kakvo nismo gledali od devedesetih i ranih nultih.

To su pokazale i izjave Ante Čačića i Valdasa Dambrauskasa u najavi. Obojica su suparnicima davali komplimente na račun kvalitete i naglašavali da nisu slučajno Modri prvaci, a u Splitu opravdani optimisti. Tako su treneri i postavili ekipe, znajući da je psihološki moment na prvom mjestu jer je jasno bilo da u ovoj fazi priprema i sezone nećemo vidjeti najbolja izdanja obje ekipe.

U ovoj fazi uigravanja i fizičke spreme daleko od optimalne, najvažnije je za obje ekipe nekako donijeti loptu u posljednju trećinu i uzdati se u individualnu kvalitetu u napadu. Fokalne točke tu su dakako bili Drmić-Petković na jednoj i Livaja-Kalinić na drugoj strani, oba tandema dovoljno kvalitetna da dugu loptu prime, zadrže i odigraju nešto te tako stvore uzbuđenje u protivničkom kaznenom prostoru.

U prvom poluvremenu, dok je bilo više snage za početnih 11, Hajduk je bolje kotirao zbog svojeg visokog i srednjeg pritiska po kojem je već poznat i koji je uigran jer se momčad nije mijenjala. Nije se zato u prvom dijelu toliko ocrtavao izostanak Fossatija i Eleza kao inače ključnih figura u izgradnji napada za Dambrauskasa.

Moglo bi se reći da je u dosta podjednakom prvom dijelu Hajduk ostavio nešto bolji dojam koji je naglašen gredom i s dosta oduzetih lopti na sredini od strane agresivnog Grgića, ali u drugom dijelu pokazala se glavna razlika ove dvije momčadi i zašto je Dinamo i dalje glavni.

Hajduk nema toliku širinu, koliko god se iz splitske uprave naglašavalo zajedništvo, ostanak iste momčadi i atmosfera. Ovoj momčadi nedostaju prije svega pojačanja na poziciji još jednog stopera i iznad svega u veznom redu.

Dinamo takvih problema nema, Čačić si može priuštiti da mu nominalno nedostaje prvi par stopera, da tek dovedenog veznjaka stavi na lijevi bok i pretpostavi ga trojici kojima je to prirodna pozicija ili da jednog Mislava Oršića uvodi pola sata prije kraja.

Zato je Dinamu uspjelo osvajanjem trofeja, a pogotovo dojmom u drugom dijelu poslati snažnu poruku. Od negdje 55. do 80. minute Hajduk je izgledao kao da protiv Dinama igra, bez uvrede ikome, Slaven Belupo ili Hrvatski dragovoljac.

Samo magijom Lovre Kalinića ili pukom srećom nije u splitskoj mreži završilo pet pogodaka. Hajduk je prošle sezone znao izgledati na trenutke sterilno, sporo i bezopasno, bio je i ranjiv na kontre protivnika i nekad bez odgovora na protivnički pritisak, ali ovakvih pola sata prošle sezone nije odigrao.

Dinamo je "namirisao krv", sabio protivnika na vlastitih 30 metara i kružio te nemilice napadao iz posjeda u posjed, kao da se radi o Barceloni iz zlatnih Guardiolinih dana, kad bi se oko suparnika stegnuo obruč i znali biste da u svakom trenutku u zraku visi zicer ili gol.

Tu je i prilika Dambrauskasu, ali i Nikoličiusu te Jakobušiću za pouke. U trenucima kad splasne visoki pritisak, kad treba izdržati nalet i posjedom primiriti protivnika te izaći iz vlastite polovice, onda si očito Hajduk ne može priuštiti neigranje Eleza i Fossatija.

Vuković, Grgić, Simić uz već poznate nedostatke igre nogom kod Kalinića jednostavno nisu bili tehnički dorasli zadatku u drugom dijelu, a njihove najveće kvalitete u presijecanju lopte, duelu i agresivnosti nisu došle do izražaja u situaciji niskog bloka i kad je snage sve manje.

Uprava Hajduka zato mora znati da joj je nasušno potrebna još jedna "šestica", a Dambrauskas će morati dobro analizirati gdje je i u čemu griješio, čak i mimo izbora izvođača u raspucavanju.

Je li možda ranije morao uvesti Eleza i zaigrati s tri stopera, možda ne vaditi raspoloženog Biuka i Kalinića koji bi sigurno donio mirnoću u raspucavanju, ili je možda morao reagirati Lovrencsicsem kad je Mikanović vidno pao?

Sigurno je i sam Litavac te greške već vidio i na njima radi, ali kadrovski problem kod Hajduka ostaje. Vidjelo se to i u odluci da se vezni red ne dira jer ljudstva jednostavno nema i Dambrauskas u utakmici ovakvog ritma i kvalitete očito ne vjeruje Atanasovu ili mladima Ćubeliću i Kroli.

Čačić s druge strane nastavlja gdje je stao prošle sezone. Zna kakav stroj ima u rukama, zna da je kvaliteta i širina takva da Dinamo sam odlučuje o tome kako će i koliko stisnuti i uzeti što mu pripada. Zato Čačić "ne talasa", stavlja u tom trenutku najbolje i najsvježije na teren bez prekompliciranih zahtjeva jer zna da sama kvaliteta i volumen napada Dinamove ekipe moraju slamati utakmice.

Slomljen je tako i Hajduk u drugom poluvremenu, samo ne golovima, ali na kraju dojmom i trofejem. Poruka je poslana, Dinamo je ipak u ovom trenutku i dalje klasa više i obje direktne borbe za trofej protiv Hajduka otišle su na zagrebačku stranu.

Hajduk je pokazao nešto u prvom poluvremenu, pokazao je da u svom najboljem izdanju s najboljim igračima može parirati, ali da mu ipak dosta nedostaje. Zato sad treba pričekati odgovor s Poljuda.

FOTO: Hina/Dario GRZELJ