Nokauti, ucjene, otmice, svinjska glava i - brutalno ubojstvo: tisućljetna povijest El Clasica

Možda će zvučati pomalo bizarno, ali je stvarno: iako nogometno rivalstvo traje od prvog međusobnog ogleda prije "samo" 123 godine (1902. je odigran prvi međusobni ogled i to – na madridskom Hipodromu, Barcelona je pobijedila s 3:1 u meču Copa de la Coronacion, odigranom povodom krunidbe kralja Alfonsa XIII), korijeni ovog rivalstva su – tisućljetni.

POVIJESNI SUKOB, OD STOLJEĆA DEVETOG

Naime, sve počinje ni manje ni više nego u devetom stoljeću, kad su se Girona, Llleida i Tarragona odlučile otrgnuti iz željeznog zagrljaja Castille-Aragonije, čija je metropola i tada bio Madrid, te se sjedinili s Barcelonom, stvorivši teritorij od Mediterana do Pirineja, danas poznat kao – Katalonija. Cijeli jedan mikro-svemir, puno dalji, ne samo zemljopisno, nego i politički, identitetski, kulturološki od glavnog grada Španjolske nego to naoko izgleda. Šest stoljeća kasnije, stvorena je Kraljevina Španjolska, s konceptom nacionalizma i španjolskog imperijalizma te Madridom kao hegemonom. I tu se zapravo događa definitivni, konačni raskol koji nikada nije prestao. A El Clasico Real – Barcelona samo je "nastavak povijesnog antagonizma drugim sredstvima".

U 19. stoljeću Katalonija živi zlatno razdoblje "Reneixense", vrijeme je to žestokog bunta i želje da se njihova kultura i umjetnost odvoje, izađu iz sjene neprikosnovenoj, dominantnoj Castilli, koju su ionako oduvijek doživljavali kao nesimpatičnog susjeda. Tek 1931. godine Madrid je priznao Kataloniji pravo na dvojezičnost, ali nakon tog, jednog (makar važnog) koraka naprijed, uslijedila su – tri unatrag.

NOĆNA MORA ZBOG BRUTALNOG DIKTATORA

Uslijedio je strašni, brutalni građanski rat (1936. – 1939.) i uspon na vlast diktatora Francisca Franca, koji je, kako se moglo i pretpostaviti, odmah ukinuo dvojezičnost, štoviše, proglasio katalonski jezik ilegalnim. Štoviše, građanski rat, koji je odnio milijun života, pamti se i po tragičnom događaju kad su Francove Falange uhitile i bez suđenja pogubile tadašnjeg predsjednika FC Barcelone, Josepa Sunola, mladog zanesenjaka i republikanca, inače vlasnika lista La Rambla.

Četiri desetljeća Katalonija je živjela, skoro doslovno, pod čizmom autokrata "caudilla", ali je 1978., nakon njegove smrti, ipak izglasala novi Ustav koji precizira nedjeljivost Španjolske, uz priznanje regionalnih autonomija. Međutim, ni taj događaj, koliko god bio bitan i za daljnju povijest, nije nimalo ugasio snažnu anti-monarhističku notu Barcelone, koja je po svim kriterijima i dalje osnaživala svoj identitet, kao kontrapunkt Madridu, a čiji se slogan mogao viđati i po transparentima na Camp Nou na utakmicama Clasica, najgledanijem nogometnom eventu na svijetu, vrlo kratkom i jasnom porukom: Catalonia is not Spain.

Koliko god taj secesionistički pokret, a možemo reći i duh, postojao i postoji, Katalonija je osuđena biti "između čekića i nakovnja". Jer, nasuprot stvarnoj i silnoj želji za odvajanjem Španjolske, postoji i druga strana medalje, političke i financijske-gospodarske probleme koji bi se tim stvorili. Potvrda svemu bio je neobvezujući referendum iz 2017. godine, kad je uvjerljivo pobijedila opcija nezavisne Katalonije, ali je ugašena jer se Madrid, naravno, pozvao na spomenuti Ustav iz 1978. I tako je došlo do novih nemira, čak i uhićenja vođa Generalitata nakon, naravno, samo folklornog, proglašenja nezavisne Katalonije, što je eskaliralo velikim neredima.

PROMJENA PLANA ZA DI STEFANA

U cijelom ovom kolopletu događaja, trusnog političkog područja, Real je za Katalonce simbol krune, Kraljevine Španjolske i Madrida, dakle, svega čemu se protive, dok je Barcelona glavni grad njihove zemlje. I eto zašto je "El Clasico" za oba tabora puno više od 90 minuta, pogotovo za Barcelonu kojoj je svaka pobjeda simbol socijalne, teritorijalne i političke superiornosti, dokaz o snazi njihovog identiteta.

A upravo je razdoblje strahovlade Franca najbitnije za razumijevanje značenja "El Clasica", u čemu su posebno bitna dva, nogometno-povijesna događaja. Prvi datira iz 1943. godine, kad je Barcelona u Kupu Generalissimusa (kako je diktator nazvao natjecanje posvećeno samom sebi, danas Copa del Rey) svladala Real doma na tadašnjem stadionu Les Corts, preteči Camp Noua, s 3:0. Kako je Francu bilo nezamislivo da se usred prijestolnice nakloni svojim deklariranim neprijateljima, on je, kaže legenda, ucijenio igrače Blaugrane – životom, uoči uzvratnog meča na Chamartinu (preteči Bernabeua, kojeg je projektirao arhitekt Pedro Muguruza, inače i autor projekta impozantnog Francovog mauzoleja), a koji je "slučajno" završio s – 11:1 za Kraljevski klub. Jer, njegove prijetnje valjalo je shvaćati najozbiljnije.

No, ona druga priča, još je puno indikativnije, a riječ je o liku i djelu vjerojatno najvećeg velemajstora, Alfreda Di Stefana. Pedesetih je bio simbol argentinskog nogometa, tresao mreže za River Plate, privukavši, jasno, pozornost i Reala i Barcelone. No, povodom štrajka igrača u Argentini, tada 25-godišnji Di Stefano potpisao je za – kolumbijski Millionarios, ali taj ugovor nikada nije službeno ovjeren. Istovremeno, Barcelona je sklopila dogovor s Riverom za dovođenje Di Stefana, a Real, pogađate s – Kolumbijcima. I tako se stvorio nerješivi pravni problem, prava trakavica koja je zaključena solomonskim rješenjem Fife: da Real i Barcelona "podijele" Di Stefana u razdoblju na četiri godine. Katalonci na to, jasno, nisu pristali, jer Di Stefano je službeno bio dotad član Rivera, Mari Carreto, tadašnji predsjednik Blaugrane podnio je ostavku, a veliki Alfredo završio kod… Franca, pardon, Reala. I da još doda soli na ranu, u svom prvom El Clasicu postigao je za Merenguese dva pogotka u trijumfu od 5:0. U svojoj epskoj karijeri, donio je Realu osam titula prvaka Španjolske i pet Kupova prvaka! Barcelona mu to nikada nije oprostila, a kao režiser farse ostao je Franco, postoji čak i priča da je Di Stefano zrakoplovom letio iz Buenos Airesa na potpis u – Barcelonu, ali je "Generalissimus" promijenio itinerar pa je sletio u madridsku zračnu luku Barajas.

ETO'O RAZLOGA ZA OSVETE

Sve što se kasnije događalo bila je samo posljedica tog strahovitog antagonizma i "dišpeta" Barcelone. Dovoljno je sjetiti se svinjske glave na travnjaku Camp Noua kojom su gađali Luisa Figa u svom prvom nastupu poslije izdaje i prijelaza u Madrid, a Portugalca je, ne baš kao Franco, oteo Florentino Perez, jer je obećavši ovaj transfer osvojio svoj prvi predsjednički mandat i glasove 100.000 "sociosa". Pa Messijeve geste kad je nasred Bernabeua pokazao dres Barce prema publici ili "Manite petice" prstima Piquea, deklariranog separatiste, u trijumfu 5:0 (radi koje je završeno prijateljstvo sa Sergiom Ramosom). Ili pak nezaboravne scene na proslavi jedne titule prvaka pred 90.000 gledatelja, kada je Samuel Eto'o uzeo mikrofon u ruke i – politički nimalo korektno – vodio skandiranje "Madrid, cabron, saluda al campeon", u doslovnom prijevodu, "Madridski jarče, pozdravi prvaka…"

Nije ni Real ostajao dužan, pamti se gesta Cristiana Ronalda rukama u stilu "sad se malo smirite" kad je zabio u Barceloni ili upravo Ramosov ispad, kad je najprije grubo gurnuo i srušio Puyola na travu, a onda i ošamario Xavija na El Clasicu, tek par mjeseci nakon što su zajedno u dresu Španjolske osvojili naslov svjetskog prvaka!

Mnogi su vjerojatno mislili da će draž El Clasica pomalo izblijediti odlascima Ronalda i Messija, ali su se prevarili. Danas imaju dostojne nasljednike u Yamalu, Pedriju, Mbappeu, Viniciusu… I zato, znamo što ćete raditi u nedjelju u 16:15 sati.