Kazalište ostvarenih snova

Legendarni kapetan Manchester Uniteda, karizmatični Roy Keane u svojoj je autobiografiji napisao: "Tog prvog jutra počeo sam shvaćati što znači biti igračem Manchester Uniteda"..."Kasnije sam otkrio da čak i najveći igrači, okorjeli profesionalci, ne mogu ostati ravnodušni ili imuni na povijest ovoga kluba. Živjeti sa zahtjevima koje pred vas postavlja bogata povijest bio je neprekidni izazov, izazov igranja za Manchester United."

Kada nogom kročite na peron prilično neugledne tramvajske stanice koja, sasvim očekivano, nosi ime Old Trafford, za oko će vam odmah zapeti putokaz za Manchester United Football Ground. Desetak minuta kasnije naći ćete se u ulici Sir Matt Busby Way, pod istočnom tribinom Old Trafforda i satom na kojemu je vrijeme zauvijek stalo, vremeplovom i vječnim podsjetnikom na 1958. godinu i sjajnu generaciju stradalu u zrakoplovnoj nesreći. Svakom sljedećom minutom provedenom u hodnicima, prostorijama ili pak na tribinama Old Trafforda postajete svjesni bogate povijesti ovoga kluba koja mnoge ostavlja bez daha.

Old Trafford kakvoga poznajemo danas i kakvome je Sir Bobby Charlton dao nadimak "Kazalište snova" nije oduvijek bio takav. Domom Manchester Uniteda postao je 1909. godine i tada je mogao primiti oko 80.000 gledatelja. Drugi svjetski rat donio je teška oštećenja i stadion je 1941. godine gotovo u potpunosti uništen i gotovo deset godina na njemu nije odigrana niti jedna nogometna utakmica. Uslijedila je obnova, a kroz naredna desetljeća i brojne nadogradnje tribina. Posljednjom nadogradnjom prošle je sezone kapacitet stadiona povećan na oko 76.000, što Old Trafford čini najvećim stadionom u Premiershipu.

Izlaskom na sjevernu tribinu ovog velikog zdanja na pamet vam pada jedna pomisao: izgleda manje nego na televizijskom ekranu. Širokokutni objektivi kamera često znaju prevariti pa vas kompaktnost stadiona i blizina travnjaka te susjednih tribina poprilično iznenadi, posebno ako ste samo dan prije imali prilike iznutra i izvana upoznati Wembley, koji čak i uživo izgleda nevjerojatno velik. Putujući beskonačnim redovima crvenih sjedala oči vam se zaustavljaju na Stretford Endu, najvećoj tribini i domu najvjernijih Unitedovih navijača, s koje čak i kada nema utakmice vise njihovi transparenti.

Klupe za pričuve diskretno su označene sa "Home team" i "Away team", a između njih stari je ulaz na travnjak, tunel koji se više ne koristi, ali i dalje predstavlja jednu od najvećih znamenitosti ovoga stadiona budući da je to jedini dio stadiona koji je "preživio" bombardiranje. Kako saznajemo, uskoro mu slijedi temeljita obnova i predstavljanje posjetiteljima u drukčijem svjetlu.

Sa svakog dijela tribine pogled na travnjak je veličanstven, a sam travnjak posebna je priča. Posebno postrojenje i splet cjevovoda ispod njegove površine griju ga tijekom razdoblja niskih temperatura, tako da bojazni od mraza i smrzavanja nikada nema i travnjak je gotovo uvijek u besprijekornom stanju. Usporediti ga s makedonskim ili onim na kojem je naša reprezentacija pobijedila Engleze bila bi uvreda gospodinu koji ga je baš tijekom našeg boravka polijevao. Od našeg vodiča saznali smo i podatak kako se travnjak uvijek skraćuje na točno 25 milimetara visine. Kada se o zelenim površinama radi, od pedantnih Engleza nismo očekivali ništa manje.

Iako smo se odlasku s tribine grčevito opirali objašnjavajući ljubaznom engleskom gospodinu kako smo došli ravno iz Hrvatske, na kojem detalju nam je "iskreno" zahvalio prisjećajući se još uvijek debakla od prethodnog dana, uvjerio nas je da valja napustiti tribine i upoznati onu javnosti manje poznatu dimenziju Old Trafforda. Nevoljko izvlačeći nokte iz plastičnih sjedala spustili smo se u njegovu utrobu, točnije u salon za igrače gdje se igrači sastaju prije i poslije utakmice. Salon krasi "International Honours Board", ploča na kojoj su istaknuta imena svih Unitedovih igrača koji su zaigrali za nacionalnu vrstu bilo koje države. Hrvata, zasad, još uvijek nema.

Put nas vodi kroz uski hodnik iz kojega brojna vrata vode do gostujuće svlačionice, sobe gostujućeg trenera te sobe Sir Alexa Fergusona, prostorije u kojoj Unitedov trener provodi vrijeme uoči utakmice i odlaska u svlačionicu, a nakon utakmice poziva trenera gostujuće momčadi na "čašicu razgovora". Usprkos uvriježenom mišljenju kako se Jose Mourinho i Sir Alex nisu podnosili, saznajemo kako upravo bivši trener Chelseaja nikada nije propustio razgovor nakon utakmice poklanjajući pritom Fergusonu bocu skupoga vina.

Posljednja vrata u hodniku vode do jedne od najskupljih svlačionica u današnjem nogometu, no ako ste pomislili da se to odnosi na njenu opremljenost, prevarili ste se. Njena vrijednost je u igračima čiji dresovi su izvješeni svaki put na istome mjestu i čekaju svoje vlasnike pripremljeni za utakmicu. Sama svlačionica domaće momčadi ne impresionira. Čak štoviše, manja je od gostujuće, a sve zbog toga što je na prijedlog Erica Cantone u jednom njenom dijelu izgrađena soba za zagrijavanje po uzoru na mnoge stadione na europskom kontinentu, kako je to tvrdio popularni Francuz. Sobu je rijetko koristio i sam Cantona, a koliko je u upotrebi danas, teško je procijeniti.

Foto: Bernard Jurišić

Sve je u svlačionici podređeno tradiciji. Igrači uvijek sjede na istim mjestima, a posebno mjesto u kutu namijenjeno je Alexu Fergusonu, kojemu su na raspolaganju i dvije (poprilično izlizane) ploče za demonstraciju taktike te ispisivanje jedanaestorice koja će započeti utakmicu. Htjeli smo ljubaznog vodiča zamoliti da nam pokaže mjesto na kojem je Sir Alex pogodio Davida Beckhama kopačkom, no procijenivši da smo ga naljutili otkrivanjem nacionalnosti, odlučili smo prešutjeti.

Ako ste se zapitali kako je moguće posjećivati svlačionicu, a da ne smetate igračima i ne zauzmete mjesto Wayneu Rooneyu, valja spomenuti kako igrači Uniteda nikad ne treniraju na Old Traffordu, već se on koristi isključivo za utakmice. Treninzi se odrađuju na luksuzno uređenom, 22 milijuna funti vrijednom kompleksu Carrington, gdje igračima na raspolaganju stoji nekoliko terena, otvorenih i zatvorenih, olimpijski bazen, teretane, prostori za masažu i sve ostalo što je potrebno jednom vrhunskom nogometnom klubu.

Iscrpi li vas razgledanje stadiona uvijek se možete okrijepiti u klupskom restoranu prikladnoga imena Red Café, koji je pak specifičan po tome što je svaka stolica na naslonu označena brojem i imenom nekoga od igrača. Nakon ručka ili kave valja posjetiti i Megastore koji je smješten cijelom dužinom istočne tribine i u kojem je teško naći odjevni predmet na kojeg nisu stavili klupski grb. Naravno, moguće je za nemalih 40-ak funti postati vlasnikom nekog od kompleta dresova.

No, to je sadašnjost. Što je s prošlošću s početka ove priče? Iako ju je moguće osjetiti u gotovo svakom kutku ovoga stadiona, najbolji način da je se prisjetimo je posjet klupskom muzeju koji se također nalazi u sklopu stadiona. Brojne sobe nakrcane trofejima, srebrninom, medaljama, novinskim isječcima, dresovima i slikama velikana pričaju priču o klubu koji je prije gotovo 130 godina započeo svoj put kao Newton Heath Lancashire and Yorkshire Railway Football Club, priču o nastanku jednog od najjačih i najbogatijih svjetskih klubova današnjice.

Posebno mjesto u hodnicima sjećanja zauzima soba posvećena tragediji od 6. veljače 1958. godine, kada se polijećući iz Münchena na povratku iz Beograda (gdje je United odigrao utakmicu Kupa prvaka s Crvenom zvezdom) srušio zrakoplov s jednom od najtalentiranijih Unitedovih generacija, tzv. Busbyjevim bebama. Osam je nogometaša tom prilikom izgubilo život, a sam Sir Matt Busby je preživio i usprkos tragediji podigao klub na noge. Njegov kip danas krasi pročelje istočne tribine, a ulica u kojoj je stadion nosi i njegovo ime.

Istaknuto mjesto, posve očekivano, namijenjeno je 1999. godini u kojoj je Manchester United osvojio trostruku krunu, englesko prvenstvo, FA kup i naslov europskog prvaka. Vjerne replike osvojenih trofeja izložene su u vitrinama, dok se na brojnim ekranima vrte posljednje minute dvoboja s minhenskim Bayernom. Izlazeći iz muzeja, dok vam u ušima još odzvanja uzvik engleskog komentatora finala Lige prvaka iz 1999. "And Solskjaer has won it!", postajete svjesni da se u ovom kazalištu snovi gotovo uvijek ostvaruju.