"Atomski Dinamo" potrošio kredite

Tihi predsjednik Mirko Barišić i ne tako tihi dopredsjednik Zdravko Mamić preko ljeta su sagradili, prema vlastitom uvjerenju, "atomsku momčad" kojoj bi konačni cilj trebao biti prezimiti u Europi. Oni su, kako sami kažu, učinili baš sve što se moglo kako bi se složio stabilan klub s velikim potencijalom, kojem u Hrvatskoj ne može biti ravna, posebno ne nakon što je Hajduk rasprodao najvažnije "kotačiće" stroja koji je osvojio naslov.

Foto: Dario Dodić

Vrući krumpir na taj način je prešao u ruke treneru Nikoli Jurčeviću, trebao je samo od "vrhunskog" štofa iskrojiti nepobjedivu momčad. Pritom su se u Maksimiru hvalili kako imaju gotovo cijelu "U-21" reprezentaciju u svom dvorištu. Zaboravivši, usput, da se mlada reprezentacija zove mlada s razlogom.

I dok su na velika vrata stizali Goran Ljubojević, Danijel Pranjić, Marijan Buljat, Mario Lučić i Damir Milinović, uz medijsku halabuku malo tko je primjetio pravu nogometnu vrijednost tih pojačanja, i što je još važnije, pravu nogometnu vrijednost onih koji su otišli - Sedloskog, koji je bio srce i duša prošlogodišnjeg Dinama, najjača obrambena karika i pritom najbolji strijelac, te Mitua, kojeg i nije išao pogodak, ali se vrhunski uklapao u Jurčevićev sustav igre.

Uskoro su se počeli redati loši rezultati, a pod paljbu je stigao "arhitekt" tog Dinama. Ako ste iz početka priče zaključili da je to Mamić - nije. On je "samo" izabrao igrače, Jurčević je taj koji to nije uspio posložiti u "atomski" Dinamo. Jurčeviću je "podmetnuo" i kapetan Niko Kranjčar izjavama kako "momčad nije dobro spremljena" i kako se "loše radi na treninzima". Pa je dobri Nikola sam odlučio otići, shvativši kako u Maksimiru za njega mjesta nema.

Foto: Dario Dodić

"Rasulo" je preuzeo Bago, igrači su ga u potpunosti prihvatili, na treninzima se odjednom "radi odlično i zanimljivo". No pravo stanje opet se pokazalo na travnjaku, slabašni remi protiv Rijeke i onda katastrofalna prezentacija u Gorici, i poraz od 2:0 protiv slabog Primorja. I najveći optimist morao je shvatiti da od "atomskog" Dinama ove godine neće vidjeti ni "a".

U osam ovosezonskih susreta Dinamo je dva puta pobijedio, dva puta izgubio i četiri puta odigrao neriješeno, uz gol-razliku 15:13. I dok se neuspjesi u prvim utakmicama mogu pripisati neuigranosti, osam utakmica dovoljno je za ocjenu kvalitete ovog Dinama, a ta nije dobra za Mamića. Naime, Dinamo nema pouzdanog vratara. Dinamo ima katastrofalno sporu obranu, pitanje je samo da li je najsporiji Mijatović, Milinović ili Lučić. Pranjić i Ljubojević ničime nisu pokazali visoku kvalitetu, a dok se slaba forma može tolerirati, nezalaganje - ne može.

Foto: Nikola Movrić

I to je ujedno najveći prigovor ovom Dinamu. Srce, junačka igra, zalaganje, borbenost, požrtvovanost - termini su to kojih se nećete sjetiti ako gledate Dinamove utakmice. Čast izuzecima, poput Bošnjaka ili Zahore, ali veliki dio momčadi izgleda kao da odrađuje trening, a ne kao da igra za "sveti modri dres". Problema u Dinamovoj igri ima mnogo, taktičkih i tehničkih, no ipak sve počinje od želje. Želje koju "modri" ne pokazuju.

Primjer bi trebao biti kapetan, no on je u svom filmu ove sezone. Ne može se reći da je Niko Kranjčar najgori Dinamov igrač, 20-godišnji veznjak i dalje sporadično pokazuje bljeskove velikog talenta, no ukupnu ocjenu strašno kvari "kilavo" kretanje po terenu, što nije dobar primjer ostatku momčadi. Izjavama o Jurčeviću zabio si je autogol, jer Boysima se treba dodvoravat na terenu, angažiranošću i borbenošću, a ne izjavama kako "BBB ne zaslužuju ovakve igre".

Predstava u Gorici bila je ispod svake razine, postalo je jasno kako Bago neće dugo ostati na klupi Dinama. "Modri" su potrošili sve kredite, kod navijača, medija i ukupne sportske javnosti. Naravno, izbor novog trenera je bitan, no pitanje je može li ovoj ekipi srce dati i magičar poput Line Červara. Jer, iako je Lino sigurno velikih psiholog, u očima i potezima naših rukometaša može se vidjeti glad za pobjedom, strast za nadigravanjem. Kod Dinamovih nogometaša toga nema, to mogu pronaći jedino sami u sebi, pomoći ne mogu ni Capello ni Mourinho...