S Ircima četvrti put

Reprezentacija Irske naš je poznati suparnik, rekli bismo i prijatelj, jer već drugi put u posljednjih 5 godina upravo s njima igramo posljednju prijateljsku utakmicu prije velikog ispita. Irci su testirali našu snagu u prvoj međusobnoj utakmici naših dviju reprezentacija 2. lipnja 1996., u praskozorje našeg prvog nastupa na jednom velikom natjecanju - Europskom prvenstvu u Engleskoj. Završilo je 2:2, iako smo vodili sve do posljednje minute, izjednačio je Niall Quinn u posljednjim trenucima.

Irci su nam bili veliki rivali i u posljednjem kvalifikacijskom ciklusu, onom za plasman na Europsko prvenstvo 2000. u Belgiji i Nizozemskoj i na naše veliko razočaranje - završili su kvalifikacije ispred nas, iako se kasnije nisu kvalificirali za EP.

U prvoj utakmici tog kvalifikacijskog kruga čekao nas je baš put u Dublin, gdje smo došli desetkovanih snaga (bez Šukera, Bokšića, Bilića, Prosinečkog, Vlaovića), ali i pomalo prepotentno, još uvijek slaveći svjetsku broncu osvojenu na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. I naravno, dobili smo pljusku, ne samo s dva brza gola (Irwin (4.) i Roy Keane (16.)), nego i dva crvena kartona (Jurčić i Stanić). Vratili smo se kući poraženi i poniženi.

Uzvrat nam je još bolje poznat, nakon remija u Skopju i Beogradu, te teške domaće pobjede protiv Malte, pobjeda protiv Irske bila nam je "biti ili ne biti" za nastavak ambicija o plasmanu na EP. Kad se već činilo da smo kolo prije kraja izgubili sve nade, u 4. minuti sudačke nadokande ukazao se centaršut Roberta Kovača okomito preko cijelog terena, ravno na nogu Davora Šukera. Završilo je 1:0, Maksimir je dugo u noć slavio pobjedu i mogućnost da o plasmanu na EP odlučujemo u zadnjem kolu, kod kuće protiv Jugoslavije.