Pod Netovom lupom

Doživljava li naš nogomet "mađarski sindrom"?

Evidentno je da našoj nogometnoj "velesili" (kako to gordo zvuči) u koncepciji ili organizaciji igre nedostaje ne samo jedan Mozart, Strauss, ili našim pojmovima bliži Boban, Asanović ili Prosinečki. Gdje su nasljednici? Igrači poput Banovića, Leke, Vranješa, Bišćana, Šokote...igrači kojima se proricalo da će biti naše nove vedete, naši kotačići uspjeha a možemo ili mogu odgovorno reći da su nestali bez pružene šanse da se pokažu ili dokažu.

Foto: Dražen Patarčić

Budimo realni. Hrvatski nogomet trenutno nema niti pravu violinu, niti ima pravog dirigenta, niti ima kvalitetan prateći potreban orkestar i organizaciju. Zato i note koje gledamo na terenu u nekoliko zadnjih utakmica ne sjedaju na naše uši, ne sjedaju u naša srca.

Možda previše usporedjujem nogometaše sa muzičarima? Moram tako. Jednostavno, ne mogu se oteti dojmu da nam reprezentaciju vodi grupica "ishlapjelih starčeka", kojima bi jedino dobro bilo u staračkom domu uz Vivaldija ili Wagnera. Nogomet je odavno odjurio nekim drugim pravcima od onih koje nam nude Markovići, Srebrići, Pavlovići, Barići...

Vezane vijesti

U predvečerje "bliskog susreta" s Belgijancima
26.03.2003.
Naprijed Hrvatska!
26.03.2003.

Svatko je kovač vlastite sreće, ali ovu nogometnu, nama kuje netko treći. Netko tko je svoje interese, potrebe, pa mogu reći i igrače, stavio ispred potreba i obveza prema statusu kojeg su nam stvorili Boban, Šuker i društvo. Jer ako nastavimo ovim stepenicama prema dnu europskog i svjetskog nogometa, onda možemo govoriti samo o slučajnom bljesku hrvatskog nogometa, ili maestralnom strategu Ćiri, ili nekoj kombinaciji takve konfiguracije. Ali ja više vjerujem da je to bila prvorazredna generacija naših nogometaša koji su odigrali onako kako se i trebalo odigrati. Čak štoviše, vjerujem da možemo i da imamo još snage, igrača, stručnjaka koji mogu vratiti Hrvatsku u sam vrh nogometnih velesila.

Foto: Dražen Patarčić

Pripreme za opet povijesnu utakmicu (Bože mili pa koliko smo li mi imali tih "povijesnih utakmica"?), u punom su jeku. Ne bih želio biti ta osoba koja remeti red, rad i mir naše reprezentacije. Svi imaju pravo na svojih pet minuta, pa i ovi dečki. Želio bih, kao vjerojatno i bilo tko od vas, da Hrvatska bude opet ona stara "Vatrena kočija", koja je svojom gracioznošću, elegancijom, tehikom, taktikom, trkom i pogodcima lomila sve suparnike. Ali nama kao da se događa "mađarski sindrom". Kopnimo, nestajemo. Ne koristimo dovoljne vlastite "resurse", a slabi smo u prihvaćanju već pronađenih rješenja kod drugih nogometnih reprezentacija.

Ne želim biti "general poslije bitke", ne želim biti ni "baba vračara- coprnjak", samo želim sada prije utakmice, na vrijeme reći. Gospodo u hrvatskom nogometu - ne radite dobro. Kada se ne radi dobro, mijenja se. Nažalost, vi sami sebe nećete smijeniti, a većina hrvatske sportske javnosti koja prati nogometnu reprezentaciju nema hrabrosti javno reći da je vrijeme da odete. Rezultati moraju biti mjerilo uspjeha bilo kojeg posla, ili natjecanja. A vi gospodo rezultate - nemate.