Naprijed Hrvatska!

Foto: Dražen Patarčić

Sklonost destrukciji, bojažljivost, usudio bih se napisati i kukavičluk, nikad nisu bile odlike našeg naroda, a niti naših nogometaša. Pa ipak, Mirko Jozić i njegov nasljednik Herr Ottoodlučili su se graditi našu reprezentaciju upravo na takvim temeljima, dok su kreativnost, vic u igri i imaginacija stavljeni u "zapećak", za "neka bolja vremena". Istina jest, Hrvatska danas ima odlične braniče, i ne tako dobre vezne igrače ili napadače. No također je istina - ti vezni igrači i napadači prije će zabiti gol nego sedam stopera.

Barić je sam sebi kontradiktoran - u jednoj rečenici kaže "naša situacija je jasna, naša igra je formirana", u drugoj priča o "slabostima naše igre". Možda je Barićev cilj formirati igru koja ima slabosti ? Ponovno se naš izbornik preispituje koliko bi smio imati napadački orijentiranih igrača - ako igraju i Marić i Pršo, pa ne može onda igrati i . Nije važno to što Miki svojim briljantnim potezima rješava utakmice u Hajdukovu korist, kad mi, kao po nekom nalogu, moramo igrati sa barem šest destruktivaca.

Foto: Dražen Patarčić

Marković je ponudio i objašnjenje: "Imamo osam letećih tvrđava (Pršo, Tudor, Šimunić, Kovač, Marić, Stanić, Mornar, Živković, op. a.) - potpisujem da ćemo zabiti iz prekida." E, Vlatko i Otto, ako se naša taktika temelji na prekidima, to nije u skladu s Markovićevom rečenicom "tlačit ćemo protivnika najsuvremenijim metodama". Naime, nisam primjetio da se igra Reala ili Manchester Uniteda temelji na prekidima. Ima i jedno drugo rješenje - napadnimo Belgijce !

Marijan Vlak bio je u sličnoj, moraš pobijediti, situaciji uoči uzvratnog dvoboja Croatije protiv Partizana - baciti sve u napad, navaliti od početka, ili čekati svoju priliku ako treba i do 95.minute. Vlak je krenuo s dva braniča, te s Mujčinom, Šarićem, Robijem, Marićem, Cvitanovićem i Vidukom, dakle igračima koji znaju igrati nogomet. Rezultat svi dobro pamtimo, i to je recept za Belgiju; ako i ne uspijemo, pokažu li reprezentativci hrabrost, odvažnost, želju i požrtvovnost, biti će nagrađeni pljeskom.

Foto: Dražen Patarčić

Naravno, Belgija nije Partizan, no ni Hrvatska nije tadašnja Croatia. Čuvati Rapaića na klupi bio bi grijeh, gurati Tudora u vezu (a igrao je briljantno protiv Belgije na liberu) također nije logično ako imamo u pričuvi Jerka Leku, a možda bi trebalo i razmisliti o davanju kapetanske trake Borisu Živkoviću. Izbornik je nesklon Dariju Šimiću (iako je standardan u super jakom Milanu), no dok se još može shvatiti (iako nije lako) da je Bariću Živković draži od Šimića, ne može se shvatiti da je Živković kapetan pored jednog Igora Tudora, koji na terenu djeluje kao istinski vođa ove generacije.

U prošlom dvoboju protiv Belgije, Jozić se odlučio za potpuno defanzivnu formaciju, u kojoj su gol trebali režirati i zabiti Prosinečki, Vlaović i Bokšić, dok su ostali više-manje trebali paziti Mpenzu i društvo. Joziću se ukazala sretna zvijezda, tri igrača pokazala su se dovoljnima za jedan, ali jako vrijedan gol - Prosinečki je našao Balabana (ušao umjesto Vlaovića), ovaj je dao loptu Bokšiću za povijesan gol. Sa srećom se ne bi trebali opet igrati, treba ju izazvati, a kako drugačije nego - hrabrošću.

Stoga, zaboravimo na nekoliko dana nesuglasice s Ottekom, zaboravimo stanje u savezu, oprostimo Markoviću uporno "mazanje očiju", oprostimo Srebriću što pokušava raditi tri posla odjednom. Ponavljam, samo na nekoliko dana. Do tada, budimo uz "kockaste", vjerujmo u njih i činjenicu da se genij hrvatskih nogometaša javlja ako i nije dio taktike nekog trenera. Naprijed Hrvatska, u napad, a onda u Portugal !