Godina Zeca (3)

Sam termin "hrvatsko skijanje" je vrlo, vrlo klimav, a i ova čudesa koja su naslagali Kostelići, gospodo draga, neće ići u kategoriju "zajedničkog uspjeha". Ni slučajno. Jer, ovo je uspjeh ljudi kojima su svi okretali leđa, koji su spavali po ledenjacima, u šatorima, kojima gotovo nitko nije davao ni podršku, ni previše šanse. Još jedan dokaz dokle može otići pojedinac. Obitelj, zapravo.

Foto: Dražen Patarčić

Janica se popela na snježni krov svijeta, Janica je postala čudo. Postala je i zaštitni znak Hrvatska. Hrvatska i skijanje? Zaboravi, zaborav. Sve dok nije došla Janica. Za njom su doslovce trčali svi, a kad su Bad Blue Boysi otišli, pazite, na skijašku utrku, moj dobri kolega, pasionirani ljubitelj svih sportova, nije znao što da misli, "je… ga, ovo je previše, previše i za mene, kad nogometni navijači odu na skijanje, onda je sve otišlo u onu stvar…" Kakva storija, čovječe moj. Navijački vlak za skijašicu u Hrvatskoj, koja ima "jedno i pol skijalište". Domena naučne fantastike. Koja je ispunjena. Ni tu nisu stali Kostelići. Nije ih smetalo ništa, nije ih promijenilo ništa. Iako su sponzori "uredno stali u red i natjecali se tko će biti uz Janicu."

Ivica, za kojega će sestra reći, "on je daleko bolji skijaš od mene" bio je na marginama. Daleko od skijanja i uspjeha. Sam, u Termama Selce "guslao" je na rehabilitaciji. Jedna jedina poruka, "ja ću postati olimpijski pobjednik." Lud? Tako su svi mislili. U Aspenu je doslovce "poludio", sa startnim brojem 64 postao je – pobjednik!? Ivica "nazionale".

Opet, i opet, i opet, priča o jednom čovjeku i jednom snu. Ništa nije nemoguće, samo moraš vjerovati. Takvu poruku smo morali kupiti svi. Čudo je preslaba riječ. Ionako su Kostelići odavno prestali biti čudo. U Hrvatskoj, zemlji koja je "oduvijek priznavala samo loptu, sve ostalo tretirano je uzaludnim poslom" skijanje su podigli na najviši mogući nivo. Nevjerojatno, definitivno nevjerojatno…

Nastavak slijedi ...