Godina Zeca (4)

Foto: Dražen Patarčić

Košarka, košarka u kojoj smo imali svjetske zvijezde, postala je, doslovce zoološki vrt. Razina komunikacije koja priliči, recimo, neandertalcima. Počelo je još u svibnju, na Saboru HKS. Damira Skansija je "momčad iz sjene, momčad "kapetana" Danka Radića" poslala u povijest. Aco Petrović je prvi izgubio živce, otišao je s one strane pristojnosti i u naponu loše kreativnosti poručio, javno, Danku Radiću "ti si ljudska svinja i ništarija." Birano štivo, beletristika za uživanje. Danko je šutio i čekao pravi trenutak. Aco nije odustao od svog stava, "nikad nisam bio čovjek koji mijenja stav", ostao je izbornik, iako mu je bilo savršeno jasno da će morati platiti cijenu. U Novalji mi je, u predvečerje Europskog prvenstva u Turskoj, u svom, ležernom i opuštenom stilu priznao, "neki jedva čekaju da userem u Turskoj." Ostavka? "Neće biti potrebna, ako ne budemo pravi, počet će lov na mene, nemoj uopće sumnjati." Nisam sumnjao.

Ali, ni oni nisu bili pravi. Aco i njegova reprezentacija. Ispalo je – grozno. Negledljivo i jadno. Netko je spominjao priču o "jednoj sekundi i jednoj lopti", ali nije sve u sudbini. Mi, jednostavno, nemamo momčad. Momčad, bilo koja momčad, pa makar i ona skupljena u susjednoj ulici, ne može izgubiti, prosuti i potratiti +19 protiv Turaka. U utakmici koja je davala i – oduzimala sve. Oni su uspjeli. Klasično samoubojstvo. Kako? Nitko nije shvatio, nije nam jasno ni danas. Acu se, naravno, ne može amnestirati, Aco je previše vjerovao nekima kojima nikako nije smio vjerovati. Nisu mu, ne vjerujem, namjerno skuhali grozotu, ali nije to momčad, nisu to igrači s karakterom. Vadili smo "vizu" za povratak, a ostali smo u blatu. Opet igramo kvalifikacije s "velesilama" poput Makedonije ili Irske. Danas svi igraju košarku? Kako da ne, igraju je čak i djeca u vrtićima, ali lagati sam sebe nema smisla. Ove reprezentacije, s kojima se mi danas "koljemo" kroz kvalifikacije, nekad su bile savršeno društvo za nabijanje samopouzdanja i koš-razlike. Totalno dezavuiranje rejtinga. Sprdnja sa samim sobom. Odnosi, ako ste sumnjali, i dalje traju, odnosi ulice, odnosi u kojima su zaštitni znak "pljuvačke sposobnosti". Još jedna tužna godina…

Još je jedan negdašnji sportski velikan – rukomet – tumarao bespućima neuspjeha. Hrvatska je u Francusku krenula naoražana samopouzdanjem i vjerom, pričalo se o dobroj atmosferi, ali iza celofana slatkorječivosti carevala je – trulež. Doživjeli smo klasični karambol, a alibi je i tu, baš kao i kod košarke, bio satkan u žal "zbog jedne lopte." Protiv Ukrajine. Ne'š ti momčadi. A imali smo, ne jednu, nego pet – šest lopti za ulazak u odabrano društvo. Nije bilo dovoljno. Ne može biti dovoljno. Ako nisi momčad ni 200 lopti ti ne bi bilo dovoljno. Nije trebalo dugo i rafalna paljba je krenula, igrači po izborniku, on po njima, otkazi, optužbe, milina… Srećom, malo smo se posložili i u Tunisu uzeli zlato. Mediteranske igre, realno, nikad nisu imale onaj pravi duh, ali nećemo se buniti, lijepo je znati da smo i mi stavili medalju oko vrata. Neće to vrijediti previše, ako u siječnju u Švedskoj ne budemo pravi. Jer, tamo, u dalekoj Skandinaviji karte miješaju istinski majstori. Ono što mora biti zalog optimizmu je sređenija situacija, koja nije idealna, ali je ipak dobra. Hrvatski rukomet nije zaslužio život daleko od slave. Mi, uvjeren sam, imamo kvalitetu, samo je pitanje glave. Kao i uvijek kod nas uostalom…

U nekim je sportovima sport, ustvari, postao savršena tema za crnu kroniku. Vaterpolisti su tu otišli daleko najdalje. Bez srama, dimila se marihuana na sve strane, nije se znalo više gdje će suknuti dim. Paradoksalno, dok je Jug osvajao Europu, dok je Mladost uzimala "rezervni" trofej, reprezentacija, a ona bi, valjda, morala biti najvažnija, je imala status "propalica koji tulumare". Pobijediti nekoga tko vrijedi bilo je jednako realno kao, primjerice, oporavak hrvatskog gospodarstva na nivo američkog. Kako je bljutavo bilo gledati seriju katastrofalnih neuspjeha vaterpolista… I, zamislite, nitko nije bio kriv, osim, a tko će drugi, "zločestih novinara koji samo traže krv…" Blažena samokritika. Prije 20-tak dana izabran je novi predsjednik, iako je prvi dojam da ni dotični gospodin "ne zna previše o vaterpolu…" Očekivanja? Nisam pametan, nakon ove godine nisam pametan, jedino je važno da netko ne "završi na igli…" Kuda plovi vaterpolo brod…

Bilo je još dobrih i loših stvari u godini koja curi. Ne sumnjam, puno toga se moglo naći ovdje, puno toga sam ispustio, ali teško je sve strpati u jedan tekst. A i taj subjektivni doživljaj iz Wimbledona najveća je, daleko najveća prepreka svemu ostalom. Najljepši, daleko najljepši doživljaj sporta. U svom iskonu i biti. Granica koju prelaze samo rijetki i odabrani. "Dragi, ovo smo doživjeli sad' i više nikad". Naviknuti smo na periodično ponavljanje uspjeha, istančani smo u traženju najboljeg. Makar smo često, prečesto radili u korist vlastite štete, tražeći najbolje dok smo radili najgore. Sebi. Ali, dobili smo najviše. Daleko najviše što sport i život mogu ponuditi. Jedinstvenu priču. U kojoj "forehand, beckhand ili as nisu ono najvažnije". Njegova, samo Njegova godina. Samo Njegova godina. Iluzionistička priča koja je na koljena bacila sve. Godina Zeca. Kineski horoskop? Pojma nemam. Nije ni važno, uopće nije važno…