Sport kao prokletstvo

Sportski identitet je, kažu, često presudan za pojedinu naciju. Jer, najlakše se identificirati sa sportašima, uspješnim modernim junacima, pogotovo u vremenima kada je sport važan segment nevjerojatno profitabilnog tržišta. Tržišta na kojem se isprepliću gotovo svi subjekti modernog života, od kapitala, TV prava, političkih ambicija, marketinških poslova…

Tako je to u “modernim zemljama”. Hrvatska? Logičnim se nameće pitanje – zanima li uopće nekoga sport u ovoj državi? Zanima li one koji bi, na posredan ili neposredan način mogli pomoći vraćanju izgubljenog kredibiliteta Hrvatske kao sportske nacije. Tonemo na svim poljima, negativan trend nikako da stane, sport je sve manje veselje širokih narodnih masa, a sve češće poligon afera, međusobnih obračuna, podlih udaraca. Polje mučenja… Udaraca, bolnih, koji ostavljaju duboke tragove u posljednje vrijeme ne nedostaje. Porezi koji oduzimaju dah, srozavanje kvalitete općenito i pojedinačno, apsolutna nebriga države, nedostatak kvalitetnog sustava i kadrova, to je danas slika hrvatskog sporta. I nije čudo što se događa apsolutni odmak, što je na snazi sintagma “to više ne zanima nikoga”. Tu i tamo se pojave mladi biseri, koji će nakratko ispuniti dušu ljubitelja sporta svojim sjajnim dosezima uz mizerna ulaganja. Iako je sve to prožeto pričama o kroničnim problemima…

Posljednji “dodatak”, mogućnost “nestajanja” sporta sa malih ekrana potvrdit će kako za to, ustvari, malotko mari. Nedavno je Velimir Kljajić, bivši rukometni izbornik, rekao nešto što bi se moglo uzeti kao temelj za razmatranje problema hrvatskog sporta. Kjaića možemo ili ne moramo voljeti, ali, dvije njegove rečenice su prokleto točne. I bolne… Gledam prijenose sabora i ne vidim niti “s” od sporta – reći će o odnosu vrhuške prema sportašima. A druga misao, sport je, uz rat, najbolja promocija države, dokazuje dubinu Kjajićevih razmišljanja. I doista, Hrvatska je probala oba načina promocije. Prošla je rat, prošla je i sportske uspjehe, poput košarkaških, rukometnih, vaterpolo, nogometnih, plivačkih… Danas takve promocije – nema. U slučaju rata, srećom, u slučaju sporta, nažalost.

Teško je jednostavno objasniti kako se Hrvatska “ispuhala”, kako je od zemlje sportaša postala poprištem marginalizacije sporta i kaskanjem za modernim trendovima. Naravno, ne možemo se uspoređivati sa, recimo Italijom, gdje su prihodi od TV prava i sportske prognoze (samo od Totocalcia hrani se cijeli Talijanski olimpijski odbor) dovedeni do savršenstva, ali, nemoguće je povjerovati da nitko ne želi “prljati ruke u sportu”. Teško je danas raditi u sportu, to uopće nije sporno, međutim, nedopustivo je da to bude alibi svima koji bi, možda, mogli pomoći. Nitko nema pravo zagovarati život vrhunskog sporta na jaslama državi, budžeta i poreznih obveznika, ali isto tako nitko nema pravo ostaviti sport i sportaše prepuštene same sebi. Jedino ako stvarno ne mislimo postati zemlja u “kojoj može i ne mora biti sporta, vrhunskog sporta…” A, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme, inače je pitanje kako će sve izgledati sutra.

Realno, danas većina domaćih natjecanja nema gotovo nikakvu vrijednost i ne može se pohvaliti kvalitetom. Stoga se i pojavljuju ideje o “regionalizaciji sporta”, poput Jadranske lige košarkaša ili rukometaša. Možda će to kratkoročno u odabranim sredinama podignuti kvalitetu i rejting, no, gledajući kroz objektiv sporta u cjelini, teško da će krenuti na bolje. Drugačija rješenja, dakako, postoje, samo do njih moramo doći, a to nećemo uspjeti sve dok se država konkretno i precizno ne odredi prema sportu. Dok se ne izjasni kakav sport želi i u kolikoj mjeri ga želi podržati. Mnogi spominju amaterizaciju, “kada se već ne možemo nositi sa bogatim zapadom”, što je, po našem sudu, nonsens koji bi mogao dovesti do totalnog kolapsa. Vremena igranja iz “gušta, za ljubav i osobno zadovoljstvo” su prošla, danas je sport – posao. Mi, istina, ne možemo svojim sportašima ponuditi ono što nude Italija, Njemačka, Francuska…, ali sve svesti na “radničke sportske igre” samo je nedostatak hrabrosti.

Hrabrosti, koja je potrebna da bi se vratio duh sporta, da opet izgradimo svoje idole, svoje junake u sportskim likovima, u svojim, prihvatljivim okvirima. Ne moramo nabrajati primjere koji zorno dokazuju što sportski uspjeh znači. Lančane reakcije su krajnje pozitivne, izazivaju volju i želju djece za kretanje sportskim putevima, podižu razinu sportske kulture koja je jedan od preduvjeta za uspjeh. Uostalom, nisu li se i političari uvijek “slikali” uz sportaše, nažalost, samo iz pobuda osobnih poena koji su im u datom trenutku bili presudni. Recimo, primjer današnjeg potpredsjednika Vlade, Riječanina Slavka Linića, dovoljno je eklatantan i dokazuje bit. U vremenima kada se Rijeka borila za naslov prvaka u nogometu, kada je Kantrida, zbog tadašnje klime u državi, imala status heroine u borbi za poštenje, i Linić, i mnogi drugi političari bili su redovni gosti na Kantridi. Danas, kada su uspjesi ostali daleko iza Rijeke, nitko više ne baca pogled prema prema bijelima… To je samo jedna od “epizoda”, a bilo ih je, naravno, jako mnogo.

Deklarativno, svi će podržati ideju o podizanju kvalitete sporta, ali, konkretno, nitko, koliko znamo, nije povukao poteze. Svi se pravdaju čekanjem promjene Zakona o sportu, koja bi, navodno, neke stvari mogla promijeniti. Iskreno, čini nam se da je to tek prodavanje magle, odgađanje rješavanja problematike. Vremena, nažalost, nemamo, svjedoci smo vremena kada se sport doslovce lomi i nalazi na prekretnici. Vremena, kada će pasti konačan odgovor treba li Hrvatska sport…