Sportska priča o tetovaži i povijesti

Tekst o Guroviću prenešen je u nekoliko medija u različitim državama i izazvao je prilično očekivane reakcije. S jedne strane pozitivne, s druge negativne, uz više manje očekivan kolorit i odabir riječi kojim se krstilo potpisnika onog teksta i ovih redaka. I nimalo me ne smetaju razne uvrede, pun mailbox smiješnih i tužnih, realnih i nerealnih mailova, jer sam velikoj većini želio i uspio odgovoriti i objasniti neke stvari koje im možda nisu bile jasne. I većina ih je uspjela shvatiti. Usprkos prvotnim "izljevima strasti".

Ovo je sportska stranica i žalosno je što se o ovim temama tu mora pisati. Tu se svi slažemo. Ali nevjerojatno je da se za poticanje ove "nesportske teme" proziva nekoga tko o njoj piše, a ne poziva se na odgovornost nekoga tko je SVOJEVOLJNO odabrao da se prema njemu tako odnosi. Što je Gurović mislio da će ga dočekati s tetovažom čovjeka koji je provodio koncept tzv. "Velike Srbije", koje se nažalost, mi u Hrvatskoj sjećamo iz nedavnih povijesnih događaja? Kako je mislio da će reagirati hrvatska javnost kad se prvi put pojavi pred njima?

Milan Gurović je sportaš, čovjek koji se pojavljuje u medijima, u kojeg se ugledaju neki klinci koji prvi put uzimaju košarkašku loptu u ruku. I kakav to primjer Gurović pruža svojim nasljednicima? Kakvu im poruku šalje? I ono što je možda za nas najvažnije - koju poruku s tom ideologijom šalje nama Hrvatima?

Nije mislio toliko daleko. Naravno. Ali izgleda da je morao. Najžalosniji dio naše (dobro)susjedske svakodnevnice je što se jako malo reakcija na ovaj tekst iz Gurovićevog naroda, doticalo toga što je Gurović napravio. I da bi to možda moglo uvrijediti neki drugi narod, koji se s konceptima koje je zastupao čovjek s Gurovićeve tetovaže susreo nekoliko puta u povijesti i iz toga nije ponio lijepe uspomene. Ne, nego je lakše optužiti "glasnika" da "napada srpski narod", da "poziva na linč Gurovića", da "ne zna tko je bio Draža", i tako dalje i tako dalje.

No, ni to mi ne smeta, kritiku znam podnijeti i iz nje naučiti, ako je konstruktivna, naravno. Ali ne želim da se izmišlja nešto što nisam ni napisao ni implicirao, najmanje to da pozivam bilo koga da se fizički obračuna s Gurovićem. Jasno mi je da sljedbenici ideologije s Gurovićeve tetovaže vjerojatno ne poznaju drugačiji način "raspravljanja", ali ja nisam od onih koji se toj ideologiji dive i kojom se služe. Niti želim da se moj tekst na bilo koji način povezuje s time. Sad ću vjerojatno razočarati mnoge od onih koji su "nedobrodošlicu Guroviću" jedva dočekali protumačiti kao nekakvu prijetnju. Moglo bi se reći da je upravo suprotno. Gurović bi morao biti svjestan da se na njega neće gledati kao na sve druge igrače Partizana. Ne zbog toga što je to Sportnet napisao, nego zato što je MILAN GUROVIĆ TO ODABRAO.

Mnogi pričaju o "budućnosti", "pomirbi", "sportu", a skaču kao opečeni "u obranu svojih interesa", kad se spomene nešto što stoji poput kineskog zida na putu svemu spomenutom. U redu, idemo gledati u budućnost, ali prije toga se riješimo prošlosti. Idemo igrati košarku, ali izbacimo najprije iz nje ono što u nju ne spada. Zar Draža Mihailović spada u sportske dvorane?

A onima koji su me danas htjeli poučiti kako je "Gurović heroj, kao i onaj kojeg nosi na ruci", želio bih uistinu dobronamjerno i neobvezno predložiti da djecu uče o nekim drugim herojima. Imaju ih, itekako. Mnogima se i mi u Hrvatskoj divimo, makar nećemo baš uvijek priznati. Od Bodiroge, do Bajage.