U Sydney da, no ne pod svaku cijenu

Sydney - da ili ne? Da li netko uopće može i smije postaviti upit - plasirati se ili ne na vrh piramide za svakog sportaša, Olimpijske igre? Eto, takvo pitanje postavlja se u nogometnim krugovima, štoviše bila je dominantna tema posljednjeg Udruženja nogometnih prvoligaša. Prije no što će mladi hrvatski nogometni reprezentativci krenuti u susret plafonu svoje dosadašnje karijere, sudarit će se s nedvojbenom činjenicom da tamo netko kod kuće, tih petstotinjak kilometara od Slovačke, gdje će, uostalom, biti i vaši reporteri, želi neuspjeh.

Logici je to nespodobivo, no iako bi tu netko mogao pronaći hrvatski jal, uistinu je ovo specifična i u mnogočemu komplicirana situacija. Plasman na Olimpijske igre s jedne strane donosi promociju za hrvatski nogomet (uostalom, Šuker, Štimac i Dario Šimić izrazili su želju da budu tamo), a s druge stvara ogromne probleme klubovima, ali i igračima koji iz ove generacije igraju ili će najesen igrati u europski uglednim sredinama. Uefa i Fifa su dosljedne, Olimpijske igre neće i ne mogu promijeniti termine reprezentativnih sudara i eurokupova.

O toj škakljivoj temi iz Udruženja još nema konkretnog stava. Dok jedni kupuju vrijeme nudeći poslovicu "zašto spremati ražanj dok je zec još u šumi", drugi, konkretno Hajduk, zagovaraju odlazak, ali najjače momčadi. Ima prijedloga da u Australiju krene najbolja momčad koja se može sastaviti. Prekida prvenstva, kao što je to bilo za vrijeme juniorskog SP-a u Nigeriji, ne bi smjelo biti, jer nitko nema pravo "zamrznuti" Ligu dok sve vrvi od Uefinih termina (tri kola Lige prvaka, dvije utakmice 1. kola kupa Uefe, gdje ćemo sigurno imati dva predstavnika).

Vrhunac problema smo, eto, dotaknuli. Čelnici Saveza su u nekim istupima već naznačili da neće neuspjeh u Slovačkoj primiti tragično, upravo iz spoznaje da bi ih to lišilo muka. I rasteretilo ih nedvojbenog tereta odgovornosti. Što god se odlučilo, jedna će strana biti nezadovoljna, u ovom slučaju pomirbenih razmišljanja i kompromisa ne može biti. Plasirati se u Sydney, pa poslati "rezervnu" postavu i uskratiti najboljima užitak, ili pak oslabiti Hajduk i Dinamo uoči euro-ispita.

A nedvojbeno je da Liga prvaka i Kup Uefe nude hrvatskim klubovima, osim dokazivanja, i "hranu" bez koje ne mogu živjeti. Preteško bi bilo nositi breme odgovornosti za neuspjehe klubova koji ipak na tome baziraju godišnji proračun, o tome u mnogome ovisi daljna politika kluba. Napokon, i Ćirina vrsta, a u njoj već itekako bitne role igraju potencijalni Australci, početkom listopada igra jednu od ključnih predstava za SP 2002. godine, sa Škotskom u Zagrebu. Izbor je jednostavan, no nije jednostavno izabrati. Najbolji, ili najbolji koje imamo a da se ne oštete klubovi i reprezentacija?

Čini se da bi providnije bilo izabrati drugu opciju, no kako pomiriti želju i strast Bišćana, Pletikose, Leke, Šokote, da budu u Australiji, te da nošeni navijačkom strasti koju će prirediti brojni Hrvati, nema dvojbe, iskažu svoj talent i moć? Tko ima pravo zabraniti toj generaciji da na najvećem sportskom događaju, na vrhu piramide sporta, ne dobiju priliku da iskažu sve ono što inače čine? Nema dvojbe da će i čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora, poglavito u siromaštvu predstavnika posebno iz loptačkih sportova, dignuti glas, pa možda i hajku da u Sydney idu oni najbolji. Uostalom, zar prvi čovjek Antun Vrdoljak nije samom Zvonimiru Bobanu ponudio tu opciju.

Kako god ispalo, a to bi čelnici morali ipak pažljivije i taktičnije prezentirati, u Slovačkoj je hrvatskom nogometu potrebit uspjeh. I po cijenu problema uoči Olimpijade. Tako je sportski, a tako još valja odgajati te mladiće, biti putokazom za one koji stepenicu po stepenicu ispod njih sanjaju da jednom stignu do vrha. Zbog imiđa hrvatskog nogometa, Ivo Šušak, nogometaši i logistika učinit će sve da se, ako je moguće, popnu na sam vrh. Zbog sporta i samih sportaša, jedino tomu možemo i smijemo težiti.

A onda i dobro razmisliti i odvagnuti, no svakako misliti na duže staze. A to je, čini se, u Sydney ipak poslati reprezentaciju, dakako najbolju, koja se može sastaviti, a da pritom klubovi, potom i reprezentacije, ne bi imali previše štete. Predivno bi bilo gledati hrvatsku zastavu na jednom od jarbola, pa možda i slušati Lijepu našu "tamo dolje", no ne pod cijenu da, ponajprije Ćirini sinovi, zbog toga ne odu u Japan i Koreju, a hrvatski klubovi izgube milijune DEM-a, što ipak život znače.