Jesu li zaista miljenici sreće?

Među mnoštvom komentara i analiza koji prate Svjetsko nogometno prvenstvo, svoju su mjesto po očekivanju našli i već pomalo izlizani klišeji koje vezujemo uz određene reprezentacije. Tako je, na primjer, Brazil oduvijek sinonim lijepog nogometa, Njemačka upornosti i poštenog pristupa, dok se Italija smatra selekcijom koja svoje uspjehe ostvaruje uz obilatu pomoć sreće i sudačke naklonosti.

Naravno, takve konstatacije sigurno nisu "pale s neba", i nema sumnje kako ćemo se svi složiti da ljepota igre Brazila i Italije u većini slučajeva ne može stati u istu rečenicu, no u modernom nogometu koji priznaje samo rezultat, u kojem svi (ne samo Nijemci) trče svih 90 minuta i u kojem i carioce znaju odigrati negledljivu utakmicu pomalo je nepotrebno karakterizirati pojedinu reprezentaciju na već opisani način. Konkretno, koliko je ispravno i u krajnju ruku pošteno nazivati Talijane miljenicima sreće, kada imamo podatke koji govore upravo suprotno.

Ne vjerujete?

Evo izabranih nastupa Azzura na velikim natjecanjima od 1990. godine na ovamo, s obzirom da je to razdoblje koje je u sjećanju potpisnika ovih redova:

SP 1990. - Osam godina nakon što su u Španjolskoj po treći put pokorili konkurenciju, Talijani su svoj četvrti naslov svjetskih prvaka tražili u vlastitom dvorištu. No, sjajni vratar Argentine Sergio Goycochea nije imao razumijevanje za talijanske snove - nezaboravnom prezentacijom prilikom izvođenja kaznenih udaraca u polufinalu ostavio je Apeninski poluotok u tuzi, a svojoj reprezentaciji osigurao plasman u veliko finale, u kojem će naposljetku biti poražena od Zapadne Njemačke.

SP 1994. - Ako je polufinalni poraz na prethodnom Mundijalu bio razočaranje, što reći za ljeto u SAD-u četiri godine kasnije. Italija je ovog puta uspjela dograbiti finale, ali kazneni udarci ponovno su za njih bili kobni. Promašaji Franca Baresija i Roberta Baggija Brazilu su donijeli trofej, a Italiji još jedan suzama okončan kraj Svjetskog prvenstva.

EP 1996. - Ždrijeb Europskog prvenstva u Engleskoj gurnuo je Italiju u vrlo tešku skupinu, zajedno s Njemačkom, Češkom i Rusijom. Nakon pobjede nad Rusima i poraza od Čeha u prva dva kola, Azzurima je za siguran prolaz dalje trebala pobjeda nad Nijemcima u trećem kolu, no promašeni penal Gianfranca Zole ostavio je na semaforu početnih 0:0 i usmjerio talijanske nade prema utakmici Rusije i Češke, gdje je Italiji "igrala" samo pobjeda Zbornaje. Sve do dvije minute prije kraja izgledalo je kako će tako i biti, ali Vladimir Šmicer tada je pogodio za konačnih 3:3 i poslao Talijane kući.

SP 1998. - Željni iskupljenja za loš nastup u Engleskoj, Talijani su na "našem" Svjetskom prvenstvu pucali na najviše domete. Sve do četvrtfinala stvari su išle očekivanim tijekom, no u borbi za polufinale Italiji se ispriječio domaćin Prvenstva, reprezentacija Francuske. Naravno, ponovno su za Azzure kobni bili kazneni udarci.

EP 2000. - Priliku za uzvrat Francuzima, Talijani su dobili već dvije godine kasnije na Europskom prvenstvu u Nizozemskoj i Belgiji, i to u velikom finalu. Pogotkom Marca Delvecchija s početka drugog poluvremena, Italija je u Rotterdamu vodila 1:0 sve do četvrte minute sudačke nadoknade, kada je Sylvain Wiltord izjednačujućim pogotkom izazvao nevjericu na Apeninskom poluotoku. Za konačan slom talijanskih nada pobrinuo se krajem prvog produžetka David Trezeguet, "zlatnim golom" za veliko slavlje Francuza.

SP 2002. - Nevolje sa sucima na Dalekom istoku za Italiju su počele u grupnoj fazi natjecanja, no dva poništena pogotka u dvoboju s Hrvatskom ipak nisu donijela veću štetu, s obzirom da je Italija u konačnosti izborila prolazak dalje. Ali, ono što je sudac Byron Moreno napravio Talijanima u osmini finala spada u kategoriju najvećih nepravdi u novijoj povijesti Svjetskih prvenstava - Azzuri su, tako, nakon poraza od Južne Koreje ni krivi ni dužni završili svoj nastup, a knjizi nesretnih eliminacija s velikih natjecanja dodali još jedno poglavlje.

EP 2004. - Neozbiljno je o ovakvim situacijama govoriti bez konkretnog dokaza, ali postoji li ljubitelj nogometa kojemu utakmica između Danska i Švedske na Europskom prvenstvu u Portugalu nije bila, u najmanju ruku, sumnjiva. Miroljubivih 2:2 skandinavskih susjeda u posljednjem kolu grupne faze natjecanja odvelo je obje ove reprezentacije u četvrtfinale, dok je Italija ostala "kratkih rukava". Interesantno, danska i švedska predstava nije izazvala toliko gorčine neutralnih nogometnih zaljubljenika, koliko bi to izazvalo eventualno sudjelovanje Italije u takvoj utakmici.

EP 2008. - Malo je Talijanima prije dvije godine značila činjenica da su jedini uspjeli izaći neporaženi iz 90 minuta dvoboja s budućim europskim prvacima Španjolcima. Treba li uopće spominjati da su Azzuri još jednom izvukli kraći nakon izvođenja jedanaesteraca?

Iz gore navedenog vidljivo je kako je talijanska nogometna reprezentacija s čak osam od posljednjih deset velikih natjecanja eliminirana zahvaljujući jedanaestercima, sudačkim pogreškama, golovima u samoj završnici utakmice ili jednoj sumnjivoj utakmici, što nikako ne govori u prilog tezi o Italiji kao miljenici sreće. Jedine dvije rupe u ovom nizu su EP 1992. godine, na kojem Talijani uopće nisu sudjelovali, i SP 2006. godine, koje je, kao što svi znamo, završilo trijumfom Azzura nakon dramatičnog finalnog obračuna s Francuskom. Iako su mnogi tu pobjedu Italije popratili neizostavnim komentarom o sreći, s obzirom da su izabranici Marcela Lippija na krov svijeta stigli boljim izvođenjem kaznenih udaraca, možemo reći da je to zapravo bilo vraćanje dugova za sve traume koje su jedanaesterci Talijanima pružili u prošlosti.

Naravno, kao što svaka medalja ima dvije strane, tako i bliža povijest nastupa Italije na Europskim i Svjetskim prvenstvima krije i drugu priču. Ovdje su navedene samo utakmice u kojima su Azzuri nesretno eliminirani, dok je sam njihov put do završnih faza natjecanja ostao u sjeni.

Tako je, na primjer, na SP-u 1994. godine Italija vrlo lako mogla ispasti već u grupnoj fazi natjecanja (osvojila samo četiri boda, jednako kao i sve tri preostale reprezentacije u skupini - Meksiko, Irska i Norveška), ili u osmini finala, gdje ih je dugo držala u šahu tada sjajna Nigerija. Nadalje, prije nego što su onako nesretno poraženi od Francuske u finalu EP-a 200. godine, Talijani su samo nekim čudom preživjeli polufinalni dvoboj s Nizozemskom, a na treba smetnuti ni s uma da je put do naslova svjetskih prvaka 2006. godine dobrim dijelom trasiran smiješnim penalom u dvoboju protiv Australije u osmini finala.

I kakav je zaključak?

Najbliže istini bilo bi reći kako je Italija kvalitetna reprezentacija koja na gotovo svim velikim natjecanjima igra važnu ulogu, iako njen nogomet često ne obiluje ljepotom koju ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu očekuju. Tijekom svojih avantura na velikim natjecanjima Azzuri su zaista često znali imati sreće, no dojam se kako se tim situacijama pridaje (pre)velika pažnja, dok slučajevi kada je ta ista božica Fortuna Talijanima okrenula leđa uglavnom ostaju u drugom planu.

Na kraju, možemo reći da cijelu ovu priču najbolje oslikava jedna utakmica. Dvoboj Italije i Australije u osmini finala SP-a u Njemačkoj obilježile su dvije situacije - crveni karton Materazziju zbog prekršaja na vlastitom suigraču (?) i nepostojeći jedanaesterac za Azzure. A sad iskreno, koliko je vas pričalo o crvenom kartonu nakon utakmice?