Bilićev najteži posao bit će stvaranje čvrste obrane

Hrvatska će u Poljsku krenuti bez igrača koji igraju važnu rolu u najvećim europskim klubovima, no s 20-ak igrača solidne europske klase koji u Modriću, Srni i Oliću imaju i tu kvalitetu više, iskustvo igranja na najvećim pozornicama koje možda nekim reprezentacijama nedostaje. Dakako da ćemo optimizam tražiti i u kvaliteti Kranjčara, Eduarda i drugih koji u reprezentaciji pružaju više nego u klubovima, djelomično i zbog načina igre, djelomično zbog prigoda koje u klubovima (ne) dobivaju.

Optimizam zbog spoznaje da Hrvatska od svoje samostalnosti uspješno parira i boljim selekcijama od sebe, te samopouzdanje zbog kvalitete koje ima u reprezentativnim redovima bili bi ispravan put u ovom pripremnom periodu, i zato nema ništa loše u najavama da u Poljsku i Ukrajinu idemo osvojiti Euro - vjerujem da svaka od 16 reprezentacija sanja takav scenarij, i kao što je Grčka 2004. pokazala, svaka na to ima pravo.

To je jedini ispravan put, a ne možete dosanjati san ako u njega zaista ne vjerujete.

No, ono što se čini problem za hrvatski san jest da autsajderi do kraja ne mogu otići nadigravajući objektivno bolje protivnike. Možda onakav bunker poput grčkog nije ideal nogometa, niti ga Hrvatska tako može igrati, ali treba prihvatiti objektivnu činjenicu da će Hrvatska teško nadigrati momčad poput Španjolske, Njemačke ili Nizozemske. Ali može li ih pobijediti u jednoj utakmici?

Može.

Foto: Davor Sajko

Prvi uvjet za takve velike pobjede jest - imati izuzetno čvrstu obranu. Koncentriranu, discipliniranu, čvrstu na tlu, visoku u zraku, dovoljno agresivnu, pokretljivu, uigranu, obranu u kojoj suigrači vjeruju jedan drugomu, i naravno, obranu u kojoj sudjeluje apsolutno svaki igrač, i hrvatski "Drogba" i hrvatski "Eto'o". Stoga će uspjeh obrane zavisiti ne samo o igračima obrambene vokacije, već i o Modriću, Jelaviću i ostatku društva, kao i vratarima.

Temelj dobre obrane su, ipak - obrambeni igrači.

Nažalost, situacija je daleko od briljantne. Ne postoji niti jedan igrač s Bilićevog popisa za kojeg bismo mogli reći da je "kamen temeljac", a kamoli više njih kao što je bio slučaj na svim velikim natjecanjima od 1996. do 2008.

Krenuli smo s dvojcem Bilić-Štimac koji su zajedno sa Šimićem odigrali briljantno SP, a na dispoziciji su Ćiri bili i već tada iskusni braniči poput Solde, Pavličića ili Jerkana koji su ostvarili respektabilne inozemne karijere, kao i bekovi poput Jarnija, Stanića ili Jurčevića.

Kada su brončani posustali, palicu su preuzeli sjajni Robert Kovač i Josip Šimunić, pa je s njima, uz uvijek standardnog i na velikim natjecanjima sjajnog Šimića, Hrvatska bila mirna skoro 10 narednih godina. K tomu, jedno je vrijeme nogomet svjetske razine igrao Tudor, a Tomas i Živković nudili su još rješenja kao standardni članovi dobrih europskih klubova.

Od tih seniora, još je "živ" samo Josip Šimunić, no realnost je da je njegova sezona u Dinamu daleko od reprezentativne - Šimunića su kao na vrtuljku vrtili europski gledano bezimeni igrači, koliko god to njemu bilo teško prihvatiti i priznati. Šimunić ima iskustvo, ima nogometnu klasu, znanje i konstituciju, brzina mu ionako nikada nije bila najvažniji dio igre - kroz dobre pripreme Šimunić bi mogao ući u bolju formu nego što je bio u Dinamu, a dakako da će i reprezentativno okruženje izvući iz njega ono najbolje. No, iako nije nemoguće, nerealno je očekivati da Šimunić 2012. može biti Šimunić iz 2008. ili 2004., dakle jedna od najjačih karika reprezentacije i uopće jedan od desetak najboljih stopera u reprezentativnom nogometu.

Trenutno je budućnost hrvatske obrane u rukama dvojca Lovren-Ćorluka. To samo po sebi nije loša situacija jer obojica su kao vrlo mladi dobili i iskoristili priliku u jako dobrim europskim klubovima, obojica ne samo da su dobri stoperi (pa i bekovi, posebno Ćorluka), već i znaju igrati nogomet.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

No, Lovren je trenutno najveći zdravstveni upitnik u reprezentaciji uz Kranjčara, čekaju ga tri tjedna hvatanja i pravog fizičkog stanja i usput optimalne nogometne forme, što nije lako postići. Uz to - njegov dosadašnji reprezentativni učinak daleko je od sjajnog. U samo 13 nastupa niti je skupio veliko iskustvo, niti je impresionirao igrom. Pogreške poput one protiv Latvije u završnoj utakmici kvalifikacija na Euru će biti kažnjene. U nedostatku boljih rješenja, ostaje nada da Lovren može u kratkom vremenu uhvatiti veliku formu i baš u Poljskoj najaviti da idućih deset godina namjerava biti ono što su u prošlosti bili Šimić, Kovač ili Šimunić.

Ćorluka je, objektivno najjači hrvatski obrambeni adut, no čak i kod njega postoje upitnici. Iza njega je nekonzistentna sezona u kojoj nije igrao u Tottenhamu, pa je promijenio klub i krenuo sjajno, da bi ga onda zaustavila ozljeda. Vratio se u završnici Bundeslige što je dobar znak da će na Euru biti u pravoj formi.

Problem s Ćorlukom je što ni nakon 53 nastupa nema definiranu poziciju u reprezentaciji. To može "zahvaliti" svojoj univerzalnosti jer može popuniti sve četiri obrambene pozicije, a s obzirom na slabosti u tom segmentu ekipe, ne čudi što ga Bilić koristi na svim pozicijama. Očito je da je izbornikom plan broj jedan Ćorluku koristiti na poziciji lijevog beka koja mu nije draga, ali na kojoj je u Turskoj pokazao puno više dobrih stvari nego Strinić, Pranjić ili bilo koje drugo rješenje u nekoliko godina. Pravo je pitanje - može li si Hrvatska priuštiti da joj možda i najbolji stoper igra beka, i to na "krivoj" strani?

Ostatak je tanak. Dovoljno govori da su Schildenfeld, Buljat, Vida, Vrsaljko, Strinić i Lovren zajedno u reprezentaciji odigrali manje minuta od Ćorluke, da ne govorimo o Šimuniću.

Schildenfeld se pokazao kao vrlo korektno rješenje, on je sve što stoper treba biti - jak u zraku, čvrst na zemlji, solidno pozicioniran, zna igrati i ne komplicira. Ali, Schifo ipak s razlogom igra u 2. Bundesligi. 2004. on bi bio u poziciji Tokića (rezerva na koju se možete osloniti), a 2012. je u poziciji tadašnjeg Šimunića (standardni igrač bez prava na grešku). Je li Schildenfeld dorastao tom zadatku?

Foto: Sandro Donda

Jurica Buljat očigledan je kandidat za "prekobrojnog" ne bude li ozljeda, čvrst, agresivan nogometaš bez velikog znanja i prave reprezentativne klase.

Iza Domagoja Vide je impresivna sezona u Dinamu, no Liga prvaka pokazala je da na toj razini one kvalitete kojima Vida odskače u Prvoj ligi (motorika, brzina, žestina) nisu tako rijetke. Iza Vrsaljka je najkonzistentnija sezona do sada, s 38 nastupa u Dinamu, ali tek je jednom odigrao 90 minuta za reprezentaciju (na Malti) i veliki je upitnik što se od njega može očekivati u ovako velikim utakmicama, kao što je Dinamo saznao u Malmöu. Obrambeno i taktički Vrsaljko još nije na najvišoj razini, zbog čega je donekle i ohladio interes velikih klubova za njegove usluge.

Ivan Strinić malo je bogatiji reprezentativnim iskustvom, odigrao je korektnu sezonu u Ukrajini, pokazao da može i biti opasan za suparnički gol, ali i da može biti nepažljiv sa žutim (i crvenim) kartonima. U reprezentaciji nije ni oduševio ni razočarao, ističe se fizikalijama više nego nogometnim znanjima.

Tu su još i Srna i Pranjić kao opcije za bekovske pozicije, no Bilić u pripreme kreće s idejom da na njih dvojicu računa kao bočne vezne igrače, a ne obrambene. S razlogom, jer su obojica, posebno Pranjić, obrambeno u nekoliko navrata bili slabije karike, dok kao vezni (posebno Srna) donose trku i centaršut koje drugi pretedentni na ta mjesta poput Kranjčara ili Rakitića nemaju.

Kada se podvuče crta, situacija je daleko od idealne.

Potencijal postoji, i ne može se reći da, primjerice, obrana Vrsaljko (Vida) - Lovren, Ćorluka (Vida) - Strinić (Ćorluka) već za godinu-dvije ne može krenuti stopama najboljih hrvatskih obrana i da već uoči SP-a 2014. o obrani pišemo u sasvim drugačijem kontekstu, kao najjačoj, umjesto kao najupitnijoj liniji reprezentacije.

To je petorka na kojoj trenutno počiva budućnost jer na vidiku nema novih stoperskih klasa. Njihov razvoj, posebno dinamovog dvojca te Strinića od kojih očekujemo iskorak prema klubovima u kakvima igraju Lovren i Ćorluka, bit će od ključne važnosti za idućeg izbornika.

Bilić nema vremena čekati njihove nove korake jer u tri tjedna mora od tijesta kojeg ima složiti granitnu obranu ako misli otići "s praskom". Modrić, Jelavić, Eduardo i društvo fini su igrači, ali Hrvatska neće preskakati prepreke s tri pogotka po utakmici.

Hrvatska može uspjeti jedino igrajući obranu onako kako je igrala u Turskoj. Tada je kvartet Vida, Schildenfeld, Šimunić, Ćorluka odigrao zaista veliku utakmicu, ne dopustivši Turcima gotovo niti jednu šansu, dominiravši i u zraku i na zemlji - stoperi su impresionirali pozicioniranjem i uspješnošću u duelu, bekovi spretnošću, trkom, probijanjem, stajanjem blizu suparnika.

Bilić će morati dobro prepoznati četvorku koja može na takav način odgovoriti izazovima koje predstavljaju Irska, Italija i Španjolska, svaka s potpuno različitim stilom igre i građenja napada.

Posao neće biti lagan jer su i njegovi prethodnici, a i on 2008., na raspolaganju imali malo više kvalitete i posebno reprezentativnog iskustva u obrani.

Ali, druge nema, ozbiljna obrana je i Hrvatskoj, ali i općenito ambiciozim momčadima, temelj na kojem se zida ostatak momčadi.