Vrebati četvrtfinale protiv "senatora"

Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini bit će sedmo veliko natjecanje od devet ciklusa u kojima je sudjelovala Hrvatska od svoje samostalnosti. Bit će ovo treće Europsko prvenstvo na kojemu će Hrvatska sudjelovati, nakon debitantskog nastupa u Engleskoj 1996., te Eura u Portugalu 2004. i Austriji/Švicarskoj 2008. Dva od tri puta (1996. i 2008.) Hrvatska je stigla do četvrtfinala, što je glavni cilj i ovog puta, iako protivnici u skupini nisu nimalo lagani.

Kvalifikacije Hrvatska nije odradila previše uvjerljivo, ali zato je "gromovitim" prolaskom kroz Istanbul u dodatnim kvalifikacijama još jednom skrenula pozornost na svoje mogućnosti. Hrvatska ima stabilnu, kompaktnu momčad koju je teško pobijediti, ima iskustva s velikih natjecanja i sigurno će izazvati veliko poštovanje favoriziranih Španjolaca i Talijana. Ukoliko turnir otvori pobjedom protiv Irske, Hrvatska bi na krilima dobre atmosfere mogla daleko dogurati.

Put do Eura

Gostujuće pobjede u Rigi i Tel Avivu učinile su čak i domaći remi s Grčkom prihvatljivim na početku kvalifikacija. No, problemi su došli s Tbilisijem, gdje je Hrvatska doživjela jedan od najneugodnijih kvalifikacijskih poraza u povijesti. Slijedile su domaće pobjede protiv Gruzije i Izraela koje su Hrvatsku stavile u situaciju da svakim rezultatom osim porazom u Pireju osiguraju direktan plasman na Euro. No, Grci su pobijedili 2:0, a Hrvatsku ej dopao najteži mogući protivnik u dodatnim kvalifikacijama - Turska. Već u Istanbulu (3:0) Hrvatska je sve riješila i uzvratila Turskoj za šokantan četvrtfinalni poraz u Beču na Euru 2008.

Izbornik

Slaven Bilić s Hrvatskom je prošao i uspone u padove i pobjede i poraze, a na kraju trećeg kvalifikacijskog ciklusa kojeg će okruniti nastupom na svom drugom izborničkom velikom natjecanju Bilić će zapravo definirati svoj izbornički opus za hrvatskim kormilom. Zasad ima jedne uspješne (EP 2008.) i jedne neuspješne kvalifikacije (SP 2010.), a u Poljskoj i Ukrajini pokušat će napraviti ono što nije uspio u Austriji i Švicarskoj.

Iako su iza njega već tri kvalifikacijska ciklusa, šest godina na klupi hrvatske A reprezentacije i 60-ak vođenih utakmica, 44-godišnji Bilić još uvijek spada u razred "mlađih trenera", koji još uvijek moraju dokazivati svoje mogućnosti. Barem što se hrvatskog auditorija tiče, koji se podijelio na dva tabora - podržavatelja i kritičara njegovog izborničkog rada. Sredina, kao i u mnogo drugih stvari u Hrvatskoj, glede Bilića uglavnom ne postoji.

Kadar, taktika i forma

Hrvatska više nema tako širok kadar igrača u najelitnijim europskim klubovima, ali još uvijek ima dovoljno kvalitetnih igrača u klubovima "gornjeg dijela srednje klase" koji garantiraju dobre rezultate. Luka Modrić najzvučnije je ime i jedini nogometaš koji se spominje u kontekstu "elite" (Manchester United, Real, Chelsea), a većina ostalih važnih "kotačića" raspoređena je uglavnom po njemačkim ili ukrajinskim klubovima.

Hrvatska nema isključivi formacijski stil igre koji forsira neovisno o protivnicima i često se prilagođava osobinama protivnika protiv kojih igra. Tako je za vjerovati da će Bilić protiv Irske izvesti ofanzivniju Hrvatsku, protiv Italije oprezniju, a protiv Španjolske zatvoreniju. Obrana je u pravilu s četvoricom u liniji, vezni red s jednim klasičnim "čistačem" i snažnim bokovima, dok u vrhu napada uglavnom ordinira jedan klasični napadač, uz podršku barem još jednog nominalnog napadača, koji ima i ponešto defanzivnih zadataka.

Najveći problem Hrvatska bi mogla imati u zadnjem redu, gdje nema previše opcija koje ulijevaju povjerenje. Bilićev "joker" leži u činjenici da u Ćorluki ima rješenje za sve četiri obrambene pozicije, ali tek treba vidjeti na kakvoj će razini biti Šimunić, koji je propustio velik dio ove sezone. Vezni red ima dosta aduta, Modrić, Kranjčar, Rakitić, Perišić, a najmanje problema Hrvatska bi trebala imati u napadu. Jelavić i Mandžukić iza sebe imaju odlične sezone, a Eduardo i Kalinić čekaju kao zapete puške na svoju prigodu za zabiti.

Očekivanja

Hrvatska je u zahtjevnoj skupini s dva "senatora" europskog reprezentativnog nogometa, Španjolskom i Italijom, uz uvijek neugodnu i maksimalno napaljenu Irsku. Međutim, Hrvatska je u ovih 20 godina izrasla u europsku reprezentativnu silu koja je u 90 minuta borbe sposobna pobijediti baš svakog protivnika. Stoga nema dvojbe da će u Hrvatskoj biti razočaranja ako se ne prođe u četvrtfinale, bez obzira na realnost da će mnogi analitičari dati prednost Španjolcima i Talijanima.

Hrvatska će i u Poljskoj imati jednu od najbrojnijih, najbučnijih i najoriginalnijih navijačkih vojski, nema nikakve sumnje da će se i Poznan i Gdansk "kupati" u crveno-bijelim kvadratićima kao što je to bio slučaj i s Berlinom, Bečom, Stuttgartom, Klagenfurtom. Glasna navijačka podrška mogla bi i u Poljskoj biti velika pokretačka snaga hrvatske momčadi.