"Kraljevi remija" žele ponoviti 1968.

Osim titule 1968. godine osvojene pred svojim navijačima u svom prvom nastupu na Euru, Talijani su u finalu bili još samo jednom. 2000. godine poraženi su u produžecima protiv Francuske. Dvaput su bili četvrti (1980. i 1988.), dvaput nisu prošli skupinu (1996. i 2004.), a prije četiri godine u Austriji i Švicarskoj natjecanje su završili četvrtfinalnim porazom na penale od kasnijeg prvaka Španjolske.

Azzurri su pravi "kraljevi remija" o čemu svjedoči podatak da su od svojih 27 utakmica na Euru bez pobjednika odigrali njih čak 12. No, koliko ih je teško pobijediti dovoljno pokazuje činjenica da su doživjeli samo četiri poraza (SSSR, Češka, Francuska, Nizozemska). Najteži poraz nanijeli su im Nizozemci na prošlom Euru (3:0).

Put do Eura

Italija je svoju ulaznicu za Euro izborila u premoćnom i dominantnom stilu, barem na papiru. U deset utakmica upisali su osam pobjeda i dva remija uz gol razliku 20:2. Iako je u skupini bilo nekoliko "mina" (Srbija, Slovenija, Sj. Irska), Italija ih je sve uspjela izbjeći i završiti s čak deset bodova više od najvećeg iznenađenja skupine, Estonije.

Rekli smo "barem na papiru" jer Italija nije bila uvjerljiva baš tijekom cijelog kvalifikacijskog ciklusa. U prvoj utakmici nadoknadila je zaostatak od 1:0 u pobjedi protiv Estonije (2:1), a u trećoj utakmici odigrala je 0:0 u Sjevernoj Irskoj. U sljedeća dva susreta Talijani su praktički osigurali prolaz.

U Genovi su se trebali sastati sa Srbijom, no dvoboj je poslije samo nekoliko minuta igre bio prekinut zbog divljanja gostujućih navijača. Utakmica je "za zelenim stolom" odlučena rezultatom 3:0 bez borbe za Italiju. Nakon toga, Azzurri su u Ljubljani s minimalnih 1:0 bili bolji od Slovenije.

Do kraja kvalifikacija upisali su četiri pobjede i jedan remi, no u prilog tezi da nisu uvijek bili uvjerljivi ide podatak da su Farske Otoke pobijedili sa samo 1:0, baš kao i ponovno Sloveniju. Ciklus su zaključili remijem u Beogradu (1:1) i domaćom pobjedom nad Sj. Irskom (3:0).

Najbolji strijelac Italije, ali i cijele skupine, bio je Antonio Cassano sa šest pogodaka. Cassano se krajem prošle godine podvrgnuo operaciji srca, no u travnju se vratio na travnjak i izbornik Prandelli izjavio je da će ga čekati.

Izbornik

54-godišnji Cesare Prandelli zamijenio je Marcella Lippija na izborničkoj klupi Italije nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine. Prandelli je službeno debitirao 10. kolovoza te godine u prijateljskoj utakmici protiv Obale Bjelokosti (0:1).

Cijeli svoj igrački i trenerski vijek do sada Prandelli je proveo na Čizmi. Rođen je 19. kolovoza 1957. godine u gradiću Orzinuoviju u provinciji Brescia, a u profesionalnoj karijeri, koja je trajala od 1974. do 1990. godine, najviše je nastupao za Atalantu (1978. - 1979., 1985. - 1990.) i Juventus (1979. - 1985.). U početku karijere igrao je za Cremonese (1974. - 1978.). Po vokaciji bio je veznjak.

Prvih sedam godina trenerske karijere proveo je u Atalanti, gdje je od 1990. do 1997. obnašao dužnost trenera omladinske škole, izuzev sedam mjeseci tijekom kojih je bio trener seniorske momčadi (1993./94.). Trenerski put dalje ga je vodio u Lecce, Veronu, Veneziju, Parmu, Romu te Fiorentinu, s kojom je tijekom petogodišnjeg "mandata" stekao najviše uspjeha.

Kadar, taktika i forma

Izuzev doslovno nekoliko iznimaka, talijanski kadar sastavljen je isključivo od igrača iz Serie A. Gianluigi Buffon i dalje je "jedinica", a ključni igrači još su Andrea Pirlo, Claudio Marchisio, Giorgio Chiellini, Daniele De Rossi i Antonio Cassano. Može se reći da su njihove pozicije u prvoj momčadi "zacementirane" iako ni to uvijek nije bio slučaj.

Prandelli je tijekom kvalifikacijskih i prijateljskih utakmica dosta rotirao. I dok je u kvalifikacijama bio vrlo uspješan, u prijateljskima, barem za sada, slika je suprotna. Na zadnja tri ogleda Italija je doživjela dva poraza (Urugvaj, SAD) i odigrala jedan remi (Poljska), no nije postigla niti jedan pogodak. Prandelli se branio izjavom kako u svojoj glavi već ima početnih 11 za Euro, no te izvedbe nikako nisu ohrabrujuće za talijanske navijače.

Talijani igraju tipično talijanski, reklo bi se. U obrani nastoje biti što čvršći (o čemu svjedoče samo dva primljena pogotka u kvalifikacijama), a prema naprijed će morati biti efikasniji nego što je to bio slučaj u kvalifikacijama.

Najveća snaga ove reprezentacije je taj čuveni talijanski forte i reputacija, ali i veliki broj igrača iz Juventusa, koji ove sezone još ne zna za poraz u Serie A. Najveća slabost je manjak konzistentnosti u sastavu, tj. prevelika rotacija igrača. Isto tako, suparnici se više ne boje Italije kao što je to možda bio slučaj prije i sada znaju da je Italija apsolutno pobjediva momčad.

Očekivanja

Od Italije se, bez obzira u kakvom se stanju nalazila, uvijek očekuju daleki dometi na europskim i svjetskim smotrama. Euro u Poljskoj i Ukrajini nije iznimka. Skupina sa Španjolskom, Hrvatskom i Irskom daje Talijanima za pravo nadati se prolasku u drugi krug, no sigurno im neće biti lako. Hrvatsku su pobijedili samo jednom u šest međusobnih susreta, Irci predvođeni Giovannijem Trapattonijem svakome će biti tvrd orah, a Španjolci su aktualni prvaci Europe i svijeta.

Pa iako Talijane baš nikada ne smijete otpisati, malo tko ih svrstava u najuži krug favorita za naslov.

Tome je ponajviše tako zbog blijede predstave na Svjetskom prvenstvu prije dvije godine, koja je pokazala koliko su Talijani zapravo ranjivi. Iako se predviđala "šetnja" kroz skupinu s Paragvajem, Slovačkom i Novim Zelandom, naši susjedi doživjeli su pravi debakl i završili kao posljednji. Taj podatak još je bitniji ako znamo da se današnja i ondašnja momčad ne razlikuju previše. Čak su i onda Talijani završili kvalifikacije bez poraza.

Stoga, Italiju maksimalno respektirati, ali nipošto je se bojati.