Mike Brown - žrtva vlastite nesposobnosti ili "viših okolnosti"?

Analizirajući nagli i brzi odlazak Mikea Browna s vruće klupe LA Lakersa veoma brzo naletimo na dva zaključka koja se nameću sama od sebe:

1. Bivši trener LeBrona Jamesa jednostavno nije dorastao ovom poslu. Nije dorastao organizaciji kao što su Lakersi i nije se mogao nositi s očekivanjima i tradicijom. Zašto ne uzeti loptu iz ruku Stevea Nasha i dati neobično mnogo slobode u napadačkim setovima Metta World Peaceu? Zašto ne limitirati pick and roll igru s Nashom i Dwightom Howardom na parketu? Zašto jednostavno kad može komplicirano. Mike Brown je napravio trenerski harakiri.

Takav način razmišljanja vidno je brzoplet i nepromišljen. Svako racionalno biće koje imalo dublje uđe u fiziku i dinamiku LA Lakersa doći će, nezaobilazno, do jedinog razumnog i ispravnog zaključka:

2. Prokletstvo Phila Jacksona.Njegovim odlaskom iz Chicaga zajedno s kompletnom šampionskom jezgrom Bullsa, u Gradu vjetra ostala je golema praznina i idućih šest godina ta organizacija nije vidjela doigravanja. Kada je Jackson 2004. napustio Lakerse momčad je propustila doigravanje po prvi puta nakon 1994. Od 1970. i ujedinjena NBA i ABA lige to im je uspjelo do tada svega tri puta.

Iduće godine filozof pod obručima se vratio i sve je sjelo natrag na svoje mjesto. Dobro, Lakersi jesu poraženi od Sunsa u prvom krugu doigravanja, ali s obzirom s kakvom su momčadi tada Jackson i Kobe Bryant raspolagali - to se moglo smatrati uspjehom.

Naravno, ni Mike Brown nije mogao proći puno bolje. Neka se smatra sretnikom što je uopće i ušao u prošlogodišnje doigravanje. Pet utakmica u ovoj sezoni? Phil Jackson mu se očito smilovao.

Brown je tako postao još jedna u nizu "djevojaka za jednu noć" nakon što je klub prekinuo svoju dugačku, emocijama nabijenu vezu s Philom Jacksonom.

Iako je, naravno, "prokletstvo Phila Jacksona" jedini razumni razlog kojim se može objasniti otkaz Mikeu Brownu, postoji i još jedan -- treći -- kut gledanja o kojem se može, donekle, raspravljati. Iako ne drži vodu ni približno tako dobro kao gore navedene hipoteze možda bi ga se, ipak, moglo sagledati. Rasprave radi.

Prijestolonasljednik Lakersa

Kažu da jedna generacija marljivo sakuplja i gradi, a druga rasipa. 78-godišnjem Jerryju Bussu to sigurno nije među omiljenim narodnim poslovicama.

Negdje u veljači 2012. na vidjelo je isplivala donekle "škakljiva" atmosfera duboko unutar tamnih odaja jedne od najsjajnijih NBA organizacija. Lavinu šaputanja pokrenuo je jedan članak novinara CBS Sportsa kako je, između ostalog, jedan od skauta Lakersa i svojevrsni Charles "Chaz" Osbourne - bivši barmen (!) i dugogodišnji prijatelj, ne baš omiljenog, Jima Bussa.

Ne bi to bilo toliko relevantno da nekoliko mjeseci ranije Jim Buss nije otpustio pola skautske službe i u njihove urede uselio sina i braću s malim ili nikakvim iskustvom u skautiranju. Ne pomaže ni jedan davni članak u Sports Illustratedu u kojem Jim Buss tvrdi kako je "skautiranje košarkaškog talenta precijenjeno".

Ne pomaže ni to što je u zadnje vrijeme organizacija LA Lakersa transparentna poput kineskog Politbiroa i uređena kao sustav glasovanja na Floridi.

Usput budi rečeno, mediji i mnogi izvori vide Jeanie Buss, Jerryjevu kćerku i dugogodišnju djevojku Phila Jacksona, kao jedini stabilan i razuman utjecaj unutar organizacije Lakersa.

Jim Buss je sin vlasnika Jerryja Bussa i prijestolonasljednik kojemu je prošle godine Buss stariji uručio ključeve ovog, prema Forbesu, 900 milijuna dolara vrijednog kraljevstva.

Obitelj Buss je većinski vlasnik Lakersa i s njima može upravljati gotovo kako želi, ali pitanje je mogu li Lakersi ostati konkurentni i je li ta organizacija u dobrim rukama dok s njom upravlja Jim Buss?

Tko vuče konce i u kojem smjeru

Reputacija Jima Bussa nije negativna samo u medijskim krugovima već, što je mnogo bitnije, i unutar same NBA lige. Ni sam se Kobe Bryant prošle sezone nije libio neizravno i bez spominjanja (nepotrebnih) imena osvrnuti na politiku unutar organizacije.

Poznato je da Buss ne voli i ne preferira kontakt s medijima - osobito kada situacija nije idealna. Jednako tako se ne libi preuzeti zasluge ukoliko neki od poteza Lakersa padne na plodno tlo. Postalo je tako potpuno nejasno tko ima zadnju riječ kada su u pitanju kadrovske odluke - Jim Buss ili generalni menadžer Mitch Kupchak.

Određeni izvori tvrdili su kako je Kupchak u petak pokušao kod Jima Bussa i ostatka vlasničke grupe kupiti još nešto vremena za Mikea Browna. Naravno, sve je ostalo samo na glasinama, ali to je u ovom trenutku jedino što vanjski promatrač i ima na raspolaganju kada je u pitanju mehanika koja pokreće Lakerse. Na kraju dana, tko god je donio odluku, Kupchak je bio taj koji je sjeo pred novinare i pokušao rezonirati otpuštanje Browna. Buss se ovog puta odbio miješati za razliku od ovog ljeta kada je, nakon hvaljenih dolazaka Howarda i Nasha, napokon odlučio sjesti i porazgovarati s novinarima.

Pogoršanje odnosa s medijima i nije toliko zlo koliko bi moglo biti razbijanje odnosa s navijačima kojima se nova vladajuća garnitura Lakersa nimalo ne sviđa. Ne izvuče li Buss iz rukava asa u liku i djelu Phila Jacksona, bit će mu sve teže braniti tajming Brownovog otkaza (koliko god taj potez u ovom trenutku bio popularan), ali i razlog njegovog dovođenja uopće.

Ne zaboravimo da je isti taj Buss nakon odlaska Phila Jacksona pokrenuo pravu "čistku" u kojoj je "glavu" izgubio i dugogodišnji asistent Brian Shaw - Bryantov favorit za Jacksonovog nasljednika i logičan izbor u vidu što kvalitetnije tranzicije. Njezin cilj bio je "čišćenje Lakersa od svega povezanog s Philom Jacksonom". Zašto? Upravo tako.

Buss je umjesto toga doveo Mikea Browna koji je opet doveo svoje ljude i svoj sistem. Bryant, s kojim se Buss nije konzultirao, Browna je prihvatio, ali i nakon završetka lockout sezone pozvao ga sa strane i zamolio ga da promijeni napad. Brown je tako odlučio instalirati hibridnu verziju princeton napada čija je filozofija bliska "trokutu" Phila Jacksona u čijem je okruženju Kobe Bryant odrastao u ponajboljeg igrača svih vremena.

Nakon Tomjanovicha još jedan gaf?

Sam po sebi, otkaz Mikeu Brown i nije toliko začuđujuć koliko je sam njegov kontekst. Zašto uopće dovoditi čovjeka u momčad ako mu se ne želi pružiti prava prilika da se dokaže? Ovo je kompletno novi roster Lakersa na koji Brown nije imao vremena ostaviti utisak. Nash gotovo da nije ni igrao, a Howard je daleko od 100%. Zašto investirati u čovjeka u čiju filozofiju ne vjerujete dovoljno da mu pružite više od pet utakmica da se dokaže? Dojam je da je Brown pretjerao s nepotrebnim taktiziranjem i umjesto da pojednostavi igru on je napravio čvor koji kasnije ni sam nije mogao odvezati.

Lakersi su mu nakon otkaza dužni negdje oko 11 milijuna dolara, a nakon neslavnog mandata Rudyja Tomjanovicha, Brown bi u povijesti mogao postati poznat kao novi "kadrovski gaf" Jima Bussa.

Problem Mikea Browna nije bio toliko taj razvikani princeton koliko isto ono što ga je koštalo posla u Clevelandu - nedostatak autoriteta. Po ničemu se nije moglo vidjeti da su igrači kupili ono što su Brown i njegov stožer prodavali. Po ničemu se nije moglo vidjeti da je Brown uspio nametnuti svoju filozofiju, trgnuti igrače i mobilizirati ih. Ali to su upitnici koji nad Brownovom glavom vise već dugi niz godina. Ako Bussu i/ili Kupchaku nisu smetali prilikom njegovog zaposlenja - zašto su im zasmetali sada, ususret nizu od šest domaćih utakmica koji bi bio idealan za kvalitetniju procjenu Brownovog rada.

Ili barem za reprezentativniji uzorak.

Ako su i željeli djelovati preventivno pitanje je koliko su uopće dobili na vremenu jer koji god trener sada dođe, momčad će se morati privikavati na njegov glas, njegovu riječ i njegovu filozofiju. Nakon što su prošli kompletni kamp pripremajući se za ono što im je predstavio Brown, momčad se sada mora resetirati i prigrliti novi autoritet.

Ostaje dojam da vodstvo Lakersa njeguje "populističku" politiku dodvoravanja navijačkoj zajednici koja je postala vidno nervozna gledajući Mikea Browna i poraze. Dugoročno - gdje će ih ta politika odvesti i treba li uprava reagirati jednako nestrpljivo i panično kao i prosječni navijač? Hoće li Buss u grad vratiti Phila Jacksona nakon što je godinu i pol dana proveo čisteći Lakerse od svakog njegovog traga?

Ali nema toga što voda ne može oprati i naslov prvaka ispraviti. Okiti li se Bryant šestim prstenom za Browna nitko neće ni pitati.

Postat će fusnota šampionske sezone i tek još jedna u nizu žrtava "prokletstva Phila Jacksona".