Tradicija crvena poput krvi i vrijedna poput zlata

Spomenuti doseljenici do 1946. bili su samo povijesna lekcija pod uvriježenim imenom 49ers. Te godine grad San Francisco učinio je još jedan korak više kad je u njemu osnovan klub koji je spojio ime naselja i onih koji su ga stvorili. Samo jedno "ljeto" nakon kraja 2. svjetskog rata nastali su San Francisco 49ersi. Do 1949. natjecali su se u AAFC ligi da bi njenim spajanjem s NFL-om prešli u ligu u kojoj borave i danas.

Povijest ove franšize započela je malenim koracima. Prvih osam godina nastupanja na najvećoj pozornici 49ersi su većinom gradili ekipu koja bi mogla konkurirati najjačim suparnicima. Ali i ta era polako je iznjedrila neke rezultate kojima su se navijači iz "Zaljeva" mogli ponositi. Već 1957. momčad je počela stvarati povijest i davati novinarima materijala za nevjerojatne sportske priče. Dva događaja koja su se odvila u razmaku od samo tjedan dana postali su s jedne strani simbol sportske upornosti i nepokolebljivosti, a s druge popularizirale izraz koji će kasnije postati gotovo sinonim za sport koji se često spominje kao "radost loptanja pod obručima."

Krajem listopada 1957. 49ersi su vodili tešku bitku s Chicago Bearsima na svom Kezar stadionu. Gosti su na poluvremenu bili u prednosti od 10 poena (17:7), a u svlačionicu domaćina stigla je kratka poruka na malenom komadiću papira: "Tonyja više nema." Bila je to obavijest glavnom treneru 49ersa Frankieju Albertu da je vlasnik momčadi Tony Morabito preminuo tijekom utakmice od srčanog udara. Igrači i stručni stožer ekipe bili su shrvani, ali su za svog "šefa" odigrali drugo poluvrijeme i ostavili Bearse bez postignutog poena u isto vrijeme ostvarivši dva polaganja. No, stvaranje nevjerojatnih podviga ove generacije nije stalo na tome.

Već sljedeći tjedan u goste su im stigli Detroit Lionsi. Samo deset sekundi prije kraja utakmice ekipa iz grada automobila vodila je 31:28 i bila na korak do pobjede. 49ersi su imali posjed lopte na 41 yard od protivničkog zadnjeg polja i dodavač Y. A. Title je iz očaja bacio loptu visoko u zrak nadajući se da će ju uhvatiti netko od njegovih suigrača i tako postići pobjedu. U buketu igrača na pravom se mjestu našao visoki i dugoruki hvatač R. C. Owens koji je uhvatio dodavanje i donio pobjedu domaćinima. Takvi pokušaji godinama kasnije razvit će se u tip akcije znan kao "Hail Mary", ali tada su i hvatač i dodavanje dobili drugo ime: "Alley oop".

I tako je u sekundi ova novotarija nazvana prema stripu o simpatičnom pračovjeku koji je svoje ime dobio po iskrivljenom izgovoru francuskog izraza "Allez hop!" (korišten od cirkuskih akrobata prije skoka s tornja). Title je sljedećeg dana samo izjavio: "Odlučio sam baciti Alley oop dodavanje. Znao sam da moram baciti loptu visoko u zadnje polje pa sam jednostavno uzeo dovoljno prostora i bacio iz sve snage. " Iako se pojava ovog tipa dodavanja u košarci pripisuje Alu i Geraldu Tuckeru tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća već 1959. su se neke košarkaške akcije počele uspoređivati s legendarnom kombinacijom Titlea i Owensa koju je tandem iz San Francisca usavršio u sezonama koje su slijedile.

Baš ta 1957. bila je i prva godina u kojoj su 49ersi dospjeli do doigravanja. Ali na putu prema finalu na kraj su im stali baš Lionsi koji su se vratili iz velikog deficita i tako crveno-zlatnima odgodili pokušaj osvajanja naslova na iduće 24 godine. Međutim, inovativnost ove ekipe i njihova stručnog stožera nije mirovala gotovo četvrt stoljeća. Naime, 49ersi su prva ekipa u povijesti američkog nogometa koja je počela koristiti shotgun formaciju u kojoj je dodavač odmaknut od linije napada kako bi imao više vremena za dodavanje. Danas je ta akcija osnova za velik dio ofenzivnog arsenala momčadi te je igra gotovo nezamisliva bez nje no u doba kad ju je u igru trener Red Hickey bila je nešto sasvim novo. Njegova ekipa je samo dio te sezone 1961. uspjela dominirati u navedenoj formaciji, ali je postavila temelje za neke sasvim nove stvari u razvoju napadačke igre.

Početak sedamdesetih godina donio je nove uspjehe 49ersima, ali momčadi bi ostajala kratka prije velikog finala. Sredinom desetljeća rezultati su počeli značajno padati i ekipa je postala "kanta za napucavanje" ostatku lige. Tražena su nova rješenja pa je uslijed promjena u vlasničkoj strukturi momčad je posegnula u sveučilišni "rezervoar" trenerskih talenata i 1979. dovela bivšeg ofenzivnog koordinatora u momčadi Cincinnati Bengalsa, koju je vodio Paul Brown te tadašnjeg trenera Stanford Cardinalsa, Billa Walsha.

Zlatna era od Billa Walsha do Stevea Younga i Jerryja Ricea

Walsh je u to doba tražio priliku za dokazivanje i implementaciju sustava kojeg je od 1968. do 1975. razvio radeći za Bengalse. Bio je to napad koji je koristio kratka, gotovo horizontalna dodavanja kako bi rastegao obrane i napravio prostora za duža dodavanja i probijanja. Osim toga način imenovanja ruta koje su trčali hvatači bio je donekle modificiran kako bi dodatno pojednostavnio njihovo izvođenje. Iako je uspjeh iza takve strateške inovacije bio gotovo zajamčen do njega nije došlo odmah. 49ersima je bio potreban i dodavač koji će se moći nositi sa zahtjevima koje je Walsh imao. Baš zbog toga prve dvije sezone uključivale su proces učenja kroz vlastite greške.

Samo dvije pobjede 1979. dovele su do toga da je na mjesto vođe navale došao mladić draftiran sa sveučilišta Notre Dame, Joe Montana. Pod njegovim vodstvom momčad je 1980. došla do šest pobjeda, a već iduće sezone zasjala i nakon samo tri poraza došla do trijumfa u svom prvom nastupu u Super Bowlu. Ali put do naslova prvaka nije bio toliko jednostavan da bi ga se dalo sažeti u tek nekoliko riječi. 49ersi su na svom Candlestick Parku u finalu konferencije gubili 27:21 od Dallas Cowboysa pod palicom legendarnog Toma Landryja. Na semaforu je stajalo još samo 58 sekundi do kraja utakmice, a lopta se nalazila na šest yarda od zadnjeg polja Cowboysa. Ono što će uslijediti u samo nekoliko sekundi nakon toga dobit će ime koje samo po sebi govori dovoljno: "Hvatanje" ("The Catch").

Lopta je došla u Montanine ruke, a dodavač domaćina je krenuo udesno. Protivnička obrana probila se kroz ofenzivnu liniju i počela ga pritiskati, a njegov primarni hvatač je bio pokriven. Iako je znao da bi na desnoj strani zadnjeg polja trebao biti još jedan hvatač Montana je ostao na krivoj nozi i pod pritiskom obrane bacio loptu gotovo napamet i sigurno previsoko da bi ju bilo tko uhvatio. Obrambeni igrači su na tren odahnuli da bi pored njih prošao Dwight Clark i vršcima prstiju uhvatio loptu koju nitko ne bi trebao moći uhvatiti. Montana je dižući se s terena na koji ga je oborio Ed Jones osjetio energiju mase koja je svojim oduševljenjem govorila samo jedno: "49ersi putuju prema Super Bowlu."

Godine koje su uslijedile donijele su navijačima ove momčadi ono što su čekali desetljećima. Tri naslova prvaka, nevjerojatnu uvjerljivost i lakoću pobjeđivanja te rijetke trenutke razočaranja. Jedan od tih trenutaka donio je i ime napadu Billa Walsha. Nakon što su Giantsi 1985. svladali 49erse u utakmici doigravanja koju je obilježila čvrsta obrana plavih iz New Yorka trener te momčadi Bill Parcells je izjavio: "Kakvim vam se sad čini taj West Coast napad?" Time je ovaj strastveni stručnjak ni sam ne znajući već u naprijed imenovao Walshev napad. Bila je riječ o "West Coast napadu", jednoj od inačica napadačkih sustava kakvi se koriste i preko 30 godina otkad su nastali.

Ali Walsh nije bio samo vrstan taktičar. Ovaj stručnjak osim toga imao je i izvrstan "nos" za talente. Osim Montane pod njegovim okriljem pronađeni su i Ronnie Lott, Charles Haley, Steve Young i čovjek koji je proglašen najboljim igračem lige u povijesti, hvatač Jerry Rice. Razvijajući te talente 49ersi su u Walshevoj eri osvojili tri Super Bowla i osim prve dvije sezone propustili doigravanje samo još jednom. Ovaj trener koji je ligu i sport uveo u novu epohu otišao je kako je i nastupao, kao pobjednik nakon osvajanja prvenstva 1988.

No i bez njega 49ersi su uspjeli ostati na vrhu. Predvođeni Montanom koji je bio gotovo savršen čitave sezone osvojili su svoj četvrti Super Bowl i tako najavili svoju kandidaturu za jednu od najvećih dinastija u povijesti američkog nogometa. No, već te sezone Montani se gotovo iz prikrajka počeo prikradati novi dodavač, Steve Young. Mlada zamjena uspjela je u jednoj od utakmica u kojoj je mijenjao legendarnog dodavača ostvariti savršeni dodavački rating (passer rating) od 158,3 uspjevši dodati u 11 od 12 pokušaja za 188 yarda i tri polaganja.

Sezone nakon navedene bile su prožete borbom Montane i Younga za mjesto dodavača, ali i neuspjesima u doigravanju. No, nije trebalo čekati jako dugo kako bi se momčad ponovno popela na "vrh svijeta". 1994. su predvođeni Youngom i Riceom ponovno zasjenili konkurenciju i zaključili jednu veliku eru u povijesti NFL-a.

Prijelazne godine i povratak uspjesima

Otada pa do ove sezone momčad iz San Francisca našla se u doigravanju za njih nevjerojatno skromnih pet puta. Iako je do kraja prošlog tisućljeća i dalje bila ozbiljan pretendent na naslov ostvarivanje prijašnjih uspjeha nije im ponovno pošlo za rukom. A novi milenij donio im je značajan pad u rezultatima. 2003. i odlazak još jednog nevjerojatnog hvatača, Terrella Owensa započeli su dug put do oporavka ovoj ponosnoj franšizi.

Izgradnja nove igračke baze i pronalazak pravog stručnjaka protegnuo se do kraja prošlog desetljeća, a uprava je ponovno posegnula na pravo mjesto kako bi ga pronašla. Na klupu Stanford Cardinalsa. Tamo se nalazio bivši NFL dodavač i guru za odgoj mladih vođa navale, Jim Harbaugh. Došavši u redove kluba tako ponosne prošlosti ovaj stručnjak posložio je postojeće "kockice" i polako počeo proširivati napadačke opcije te učvršćivati talentiranu obranu. I kada je sredinom sezone na mjesto dodavača postavio mladog Colina Kaepernicka i pred njega stavio novi sustav igre duhovi slavne prošlosti počeli su se polako javljati. Revolucionarni napad trenera pristiglog sa sveučilišta Stanford bio je izraz koji će svim navijačima 49ersa probuditi nadu u neko svjetlije sutra. U sutra u kojem će i dalje imati savršen omjer pobjeda i poraza u Super Bowl utakmicama.