Čovjek koji je obilježio jednu igru i zadužio jedan grad

Po pitanju tog pojma u kontekstu bavljenja vrhunskim sportom mnogi su znanstvenici i novinari napisali niz članaka, znanstvenih radova, priručnika i u krajnjoj liniji knjiga. Samo jedan naoko nebitan dio leksika svojim je značenjem počesto do ludila dovodio mnoge. Jer kako objasniti sporadičnu bezvoljnost izvanserijskih pojedinaca u borbi s nedoraslim protivnicima? Kako doći do srži pobjede podcijenjenih i manje kvalitetnih momčadi u ključnim trenucima? Što se krije "pod poklopcem motora" trijumfa onih koji, uzmu li se u obzir samo objektivni faktori, ni na koji način ne bi smjeli polučiti uspjehe koje su polučili? Kako opisati jednog Gorana Ivaniševića 2001. ili situaciju u kojoj se našao Franjo Arapović nakon četvrtine utakmice protiv neponovljivog Dream Teama 1992.?

Baš u tim trenucima najjednostavnije je iz "torbe riječi" poput one koju je nosio popularni junak crtanih filmova Sport Billy izvući jednu riječ, motivacija. I odjednom je sve objašnjeno. Svim promatračima i analitičarima kroz glavu će proći vrlo jednostavna jednadžba u kojoj razlika između motivacija dvaju pojedinaca ili kolektiva vrlo jednostavno vodi razlici poena na semaforu. Ali taj pojam i sve njegove inačice nisu ograničeni na pojedine trenutke. U rijetkim se i posebnim situacijama ova riječ može iskoristiti kako bi se opisao pojedinac koji svojoj momčadi donosi nešto više. Nešto gotovo neopipljivo i veliko. Ta osoba postaje toliko često spominjani "faktor X" koji čitavom timu diže razinu adrenalina u krvi te ga čini većim i snažnijim od čistog zbroja talenta, rada i sportske sreće.

Dakako da su najčešće u pitanju pojedinci koji svojom kvalitetom ili sposobnostima vođenja odskaču visoko od prosjeka. Toliko puta opjevani Michael Jordan, Maradona, ili ako želimo tražiti u vlastitom dvorištu neponovljivi pojedinci poput Dražena Petrovića, Zvonimira Bobana, Ivana Balića i Nike Kovača. Svaki od nabrojenih nečim je doslovce "zarobio" kako publiku tako i svoje suigrače i omogućio im da pruže mnogo više nego što bi bili u stanju da takav igrač ili kapetan nisu postojali. Svi nabrojani sportaši svojim su doprinosom zadužili ne samo svoje zajednice već i sport u globalu. Baš to je učinio i jedan čovjek koji "preko bare" ima status sportskog božanstva, a čija će karijera završiti za nešto više od 50 sati posljednjim zviždukom najveće utakmice u američkom sportu, Super Bowla.

Nakon što se ugase reflektori koji će u New Orleansu osvjetljavati ovaj spektakl u povijesnim knjigama će kraj njegovog imena pisati 249 odigranih utakmica. Od 1996. do danas u dresu Baltimore Ravensa s jednim ciljem: "Postati igrač kojeg će se svatko sjetiti čim se spomene njegova pozicija na terenu." A to ime je Ray Lewis, čovjek čiju pojavu na terenu mogu opisati jedan ili dva pojma. Inside linebacker i naravno, motivacija.

Razlika između sportaša i čovjeka

Ray Anthony Lewis mlađi odrastao je u američkoj saveznoj državi Floridi pod budnim okom bake Elease McKinney koja je u njega usadila sve ono što je ovaj vrhunski sportaš i relativno povučeni čovjek postao. Svima onima koji su bar jednom pogledali kako Lewis izgleda prije utakmice ili na novinskim konferencijama definicija povučenog čovjeka mogla bi se učiniti čudnom i gotovo nevjerojatnom. Pred kamerama uvijek glasan, "nabrijan" i spreman za najveće izazove Lewis je većinu svog djetinjstva i mladosti proveo na putu od kuće preko crkve i škole do sportskih borilišta. "Plameni" dio njegova karaktera izašao je na vidjelo tek kada je svojim uspjesima zaslužio igrati na sveučilištu u Miamiju.

Većina ljudi koja ga je poznavala od ranije i dalje tvrdi kako su nastupi pred kamerama samo jedan veliki show i igra skrivača pred medijima. Od eksponiranog sveučilišta sve do posebnog mjesta u pamćenju navijača Baltimore Ravensa Lewis je pred promatračima gradio sliku živopisnog i agresivnog pojedinca koji je za svoju momčad i pobjedu spreman učiniti gotovo sve. Toj slici dodatno je doprinijela njegova izvedba na terenu. Pozicioniran u samom središtu obrane Ray je vrlo brzo pohvatao konce igre ekipe te je raspoređujući akcije svojih suigrača i sprječavajući protivnike u pokušajima osvajanja terena ostavljao dojam čvrstog, nepokolebljivog i prije svega agresivnog igrača.

Iz utakmice u utakmicu rasla je njegova ozloglašenost zbog beskompromisne igre na terenu da bi na današnji dan prije točno 12 godina došlo do situacije koja je ostavila neizbrisiv trag na život Raya Lewisa kao čovjeka. U noći nakon utakmice u kojoj je Kurt Warner donio naslov St. Louis Ramsima Lewis je sa svojim prijateljima posjećivao klubove u gradu odigravanja Super Bowla, Atlanti. Ispred jedne od njihovih destinacija došli su u sukob s dvojicom mladića. Tučnjava je prerasla u krvavi obračun kada je netko iz Lewisove "svite" povukao nož te su samo nekoliko trenutaka kasnije na cesti ostala ležati beživotna tijela Jacintha Bakera i Richarda Lollara.

Lewis je prijatelje odvezao limuzinom u kojoj su kasnije pronađeni tragovi krvi, ali ne i bijelo odijelo koje je igrač Ravensa te večeri imao na sebi. U samo nekoliko dana policija je optužila Lewisa i dvije osobe iz njegove pratnje za ubojstvo. Suđenje koje je nakon toga uslijedilo iznijelo je na površinu razne tvrdnje, ali nakon silnih pravnih zavrzlama i svjedočenja Lewisa protiv drugih optuženika krivac nije pronađen. Optuženi su proglašeni nevinima, a Lewis je kažnjen zbog ometanja pravde (12 mjeseci uvjetno). U kasnijim građanskim parnicama Lewis se nagodio s obiteljima žrtava i čitav slučaj je ostao "samo" crna mrlja na njegovom karakteru koju najbolje opisuje rečenica koju je ovaj sportaš izrekao nakon što je povukao svoje prijatelje u limuzinu: "Sredit ćemo ovo. Nema šanse da mi zbog ovoga propadne karijera."

No, već sljedeće sezone zvijezda Ravensa zabljesnula je na terenu. Izvrsna sezona momčadi iz Baltimorea okrunjena je uvjerljivom pobjedom u Super Bowlu, a Lewis je proglašen najkorisnijim igračem finalne utakmice. Njegove sposobnosti na terenu i vještine vođenja zasjenile su tragediju koja se dogodila u ne tako davnoj prošlosti te došle u prvi plan gdje su ostale do današnjeg dana. Bilo zasluženo ili ne Rayeva osobnost se počela tumačiti gotovo isključivo onime što je pokazivao na terenu i među suigračima. Vatren, glasan i agresivan bili su samo neki od pridjeva koji su bili ono što je počelo definirati njegovo nasljeđe. Doda li se tome ples kojeg je izvodio prilikom izlaska na teren na domaćem stadionu karijera jednog showmana se mogla nastaviti.

No, kad se govori o motivaciji koja se do sad spominjala samo kao epitet vezan u Lewisa postoje mnoge priče koje zorno prikazuju razliku između ovog igrača i mnogih koji su se uz njega pojavljivali na terenu. Međutim, za potrebu samo jednog teksta koji sažima bit kapetana Ravensa u malom prostoru najbolje bi bilo pitati njemu one najbliže. A od njih je najkarakterističniju priču izabrao glavni trener šampionskih Ravensa, Brian Billick.

"Tijekom naše Super Bowl sezone odigrali smo nekoliko utakmica u kojima smo protivnike ostavljali bez poena na semaforu. Nakon takvih rezultata bili smo jako samopouzdani. Krajem studenog smo u tom stanju uma igrali protiv Cleveland Brownsa koji su bili poprilično loši. Momčad je mislila kako ćemo i njih vrlo lako zaustaviti. No, u prvom napadu Brownsi su uzeli loptu i prešli 86 yarda te postigli polaganje. Nakon uspješnog pretvaranja skinuo sam slušalice s glave i krenuo prema obrani koja je predvođena Rayem Lewisom izlazila s terena. U njegovim očima sam vidio koliko ga je razvoj događaja razbjesnio. Zaustio sam da bi mu rekao nešto, a on je kroz zube odgovorio: 'Pustite treneru, ja ću.' To mi je bilo dovoljno. Samo sam skrenuo kraj spremnika s Gatoradeom te ekipi nisam rekao ni riječi. On je sve napravio sam, a Brownsi su u preostalih 55 minuta utakmice osvojili ukupno 26 yarda."

Put k iskupljenju

Godine koje su polako, ali sigurno prolazile ostavljale su svoj trag i na Lewisu. Iako je i dalje bio neprikosnoveni vođa svog tima te ga vodio prema mnogim uspjesima u njegovom privatnom životu postojala je značajna rupa i Ray je počeo shvaćati kako njegov doprinos zajednici ne bi smio biti jednodimenzionalan. Počeo se aktivirati u programima edukacije mladih za koje je znao da mogu pomoći u ispravljanju mnogih nepravdi u jednom od gradova s najvišom stopom kriminala u SAD-u. Krenuo je na turneje po čitavom kontinentu na kojima je ljudima počeo prenositi svoja iskustva i savjete. Pregrizao je ponos i uspostavio odnos s ocem koji gotovo uopće nije sudjelovao u njegovu životu.

Motiviran željom da postane bolji čovjek i osoba koja će uputiti buduće naraštaje prema svjetlijoj budućnosti Lewis je iz dana u dan gradio nešto mnogo više od svoje sportske karijere. Gradio je svijet oko sebe svojim postupcima i pokušavao svoju veliku medijsku moć iskoristiti na pravi način. Njegova igra na terenu bila je oličenje uspjeha kroz sport, ali njegov doprinos u zajednici mnogima je značio nemjerljivo više.

Prošlo je 11 godina od Lewisova prvog pojavljivanja u Super Bowlu te se početkom ove sezone počelo govorkati kako mu je upravo ona i posljednja. Dodatni "čavao u lijes" tom periodu njegova života dala je i ozljeda tricepsa koja je zaprijetila zaključenju karijere koja je mnogo dala sportu. No, kapetan Ravensa se odlučio završiti svoju priču na što bolji mogući način. Momčadi koja je doigravanje izborila bez njega pridružio se u prvoj utakmici tog dijela sezone i donio joj potrebni žar na terenu. Predvodio je obranu u obaranjima i počeo pokazivati kako još nije za staro željezo.

Svaka nova utakmica bila mu je dodatni izazov i motivacija da dokaže suigračima i svijetu kako se gradi i održava jedna momčad. Iz intervjua u intervju pokazivao je sve više emocija i radio na tome da se ekipa okupi oko njega. Plakao je na intoniranju američke himne, posvetio se vjeri u kojoj je odgojen i "srastao u kuku" s ekipom koju je tijekom godina pomagao stvarati. Sva pompa koja je nastala iz tih nastupa nagnala je ekipu poznate humoristične emisije Saturday Night Live da ga dodatno ovjekovječi u jednom od svojih skečeva. A Lewis je na taj performans po svojim riječima reagirao na idući način:"Plakao sam od smijeha."

Posljednji motivacijski govor ove legende američkog nogometa sam po sebi nije bio ništa posebno. Zapravo radilo se o jednostavnoj zabrani. Zabrani svojim suigračima da se prije utakmice približavaju trofeju koji je namijenjen pobjedniku: "Nitko od nas ne smije dirati taj trofej jer ga nitko još nije zaslužio. Ne smijemo se fotografirati s njim ne smijemo ga gledati. Za to će biti dovoljno vremena kad stignemo na cilj. Sad nam sav fokus treba biti na utakmici."

Iako su prije samo dva dana u medijima izašla izvješća kako je Lewis za svoj oporavak koristio nedozvoljena sredstva teško da će ona baciti ozbiljnu sjenu na njegovo nasljeđe. Jer ono je i dobrim i lošim postupcima definirano kroz više od 15 godina. Stvarima koje je u tom razdoblju radio bit će obilježen sportski život Raya Lewisa. A za ljudski element svoga života Lewis će se morati pobrinuti u budućnosti koja je pred njim i samo o njemu ovisi s kojim predznakom će ga javnost pamtiti.

Foto: Flickr, truello