Na europskoj razini

Zanimljiv je hrvatski medijski svijet, a potom i javnost koja zapravo samo slijedi poruke koje stižu iz novina, s televizije, s raznih portala. Novinare, navijače, igrače, trenere, nije bitno kojim redoslijedom - uporno vara Prva HNL. Uvjerljiviji Dinamovi trijumfi u domaćem dvorištu (koji ove sezone nisu uvjerljivi kao lani) stvorili su fame o europskoj vrijednosti pojedinaca, trenera, igrača, igre i uopće Dinamove momčadi.

Velika većina upala je u istu zamku. Kuže je u reprezentaciju gurao 'pola tuceta' svojih igrača, novinari i navijači kovali su igrače u nebesa; Modrić može igrati u Arsenalu, Etto u svakom klubu iz Lige Petice, Vugrinec je igrač za prvih 11 reprezentacije. Kuže je, pak, u očima mnogih postao nogometni bog, iako, sve što je napravio jest - osvojio jedno nacionalno prvenstvo. Igra Dinama? To je posebna priča, "na razini Dinamove kombinatorike su možda tek 2-3 kluba u Europi", ponavljao je Kuže tijekom priprema.

Kombinatorika je riječ koju je Dinamov trener najviše puta izrekao ove sezone. Jedini problem je, međutim, što smo od te izražene kombinatorike vidjeli malo ili nimalo u ozbiljnim europskim utakmicama. Štoviše, ne da Dinamo ne spada u europski vrh po tom pitanju, već i jedan sasvim prosječni klub francuske lige, Auxerre, ima razvijeniju kombinatoriku od Dinama. Da ne govorimo koliko je njihova igra discipliniranija i organiziranija od Dinamove.

Treba li uopće razglabati o tome gdje je Dinamo u zaostatku za Europom? O tome kako igrači nemaju fizičku moć u duelu? O tome kako se igrači ne rješavaju lopte dovoljno brzo? Kako većina ne zna igrati kvalitetno u oba smjera? Vjerojatno ne treba. Griješilo se sinoć i taktički; Kuže je dva puta uživo gledao Auxerre, a ipak je Auxerre bio pripremljeniji za Dinamo, nego Dinamo za Auxerre. Bez obzira što igrači gostiju nisu znali niti jednog pojedinca domaćih.

Griješilo se i u selekciji igrača - mogu se postavljati pitanja zašto je tako lako pušten Ljubojević, zašto je otišao Bošnjak ako se gradi 'velika momčad', zašto je potrošeno milijun dolara na čovjeka koji ne vrijedi ni desetinu tog novca? Zašto je Dinamo jučer imao samo pet igrača u zapisniku?

Ni igrači ne mogu biti amnestirani. Sinoć niti jedan nije bio na razini koja se od njih očekuje, a najviše se očekivalo od - najboljih. Modrića je u potpunosti nadigrao Pedretti, koji je ništa više od solidnog europskog igrača. Eduardo je nonšalancijom pokvario priliku da utakmicu usmjeri u potpuno drugom smjeru. Etto je pokazao svoja ograničenja kad se namjeri na igrače koji su jednako brzi; a u Europi, većina ih je takva. A to su najbolji Dinamovi igrači, iluzorno je onda očekivati od limitiranih igrača poput Vukojevića, Agića ili Cvitanovića da donesu prevagu u europskom dvoboju.

No, pisati sada o tome je besmisleno. Niže potpisani novinar je u dva navrata, prošle jeseni te ovog ljeta, istaknuo da ova Dinamova momčad nema europsku vrijednost, koliko god je svi skupa pokušavali 'pumpati'. Drugom strujom krenuo je ostatak medija; svaka 'petarda' Međimurju ili Cibaliji povukla je za sobom nove hvalospjeve. Igrači su briljantni, igra je "atomska", "kombinatorika je na razini Barcelone".

Rađene su usporedbe s momčadi s kraja devedesetih, uoči Arsenala stvarana je atmosfera da Dinamo zaista može izbaciti europskog doprvaka, uoči Auxerrea je pak postavljena teza da će Dinamo sigurno proći ako se dobro pripremi (Kužeova rečenica). Na čemu se točno temeljio taj optimizam? Zar je Modrić na temelju nekoliko dobrih partija dosegnuo razinu Roberta Prosinečkog? Zar je Ćorluka na sličan način stigao do razine Darija Šimića? Ne, Robi i Dario su još uvijek druga dimenzija za ponajbolje igrače aktualnog Dinama, kao što je i ona momčad za ovu. O tome koja je dimenzija Arsenal bespredmetno je razgovarati, kad se i jedan Auxerre pokazao puno sposobnijim za Europu od Dinama.

Posebno mi je, međutim, zanimljivo što će ista ta 'ekipa' - od novinara do navijača - sada konstatirati da je ovaj Dinamo treći razred euro nogometa. Samo mjesec dana nakon što su nabrajali načine kako Dinamo može srušiti ponajbolju europsku momčad. Jasno, optimizam nije nikome zabranjen, u nogometu je sve moguće i treba tražiti način kako iznenaditi jačeg protivnika.

No, to se ne radi na način da se igrače ili igru pokušava oslikati boljima nego što jesu, već se radom pokušava to postati. Rad, rad i samo rad. Svaki Hrvat koji ode izvan domovine baviti se bilo kojim sportom ponavljat će tu rečenicu, svjestan kako se samo tako može uspjeti. U Hrvatskoj je dovoljan talent pred kojim će se nakloniti većina HNL društva, u Europi to ne prolazi.

No, hej, to će sada ionako svi napisati. Sad kad je za to kasno, a za budućnost se opet neće ništa naučiti. Kad Dinamo opet počne "mlatiti" nedoraslu konkurenciju, kad se opet dovede još neki povratnik koji "više nema motiva igrati u inozemstvu", optimizam će opet narasti do neslućenih visina. Igrači će opet biti uzdizani iznad realne vrijednosti, igra će opet biti na "europskoj razini", Dinamo će opet biti spreman za Europu. A nakon novog posrtaja, ista priča - treba više raditi. To više ne bi smjelo tako biti; premisa da treba više raditi mora svakog jutra, dana i noći biti u glavama igrača, stožera i vodstva kluba, kao i u novinarskim tekstovima.

Konkurencija je u medijima nezgodna stvar; istina je dosadna jer, kada bi svi pisali samo istinu - svi bi bili isti. Razlika se može napraviti samo senzacionalizmom; ako je kod jednog novinara nečija igra dobra, kod drugog će biti vrlo dobra, kod trećeg briljantna. Ako jedan novinar napiše da bi Dinamo možda mogao iznenaditi Arsenala, drugi će napisati da bi svakako mogao, a treći da - hoće. I tako dalje, do krajnosti u kojima realnosti više nema. Sad će se, dakako, otići i u drugu krajnost gdje više - nitko nije dobar. A opet ni to ne odgovara istini. Dobri su i Kuže i igrači, samo ne toliko koliko su neki mislili.

Zbog toga, kritiziranje Turine, Kužea ili nekog trećeg, radije ću prepustiti onima koji su ih kovali u nebesa. Tamo gdje je samo jedan 'akter' Dinama - navijači.

Nazvati navijanje Boysa protiv Auxerrea apsolutno briljantnim nije podilaženje navijačima, za takvo što nema potrebe. Perfektno navijanje koje je započelo od prvog izlaska igrača na zagrijavanje do debelo nakon zadnjeg sučevog zvižduka zaslužuje čistu peticu. Bilo bi i 5+ da nije bilo nekoliko baklji, no dojam ne može biti pokvaren. Ni protiv Arsenala, možda nikad, navijanje nije bilo toliko dobro, glasno, stimulativno i konstantno.

Zaista je teško vjerovati da ijedna momčad u Europi ima tako glasnu i stalnu podršku s tribina i prava je šteta što zagrebački navijači ne mogu češće uživati u velikim utakmicama. Treba iskreno reći da ni navijanje na reprezentativnim utakmicama nije na takvoj razini, od repertoara, preko glasnoće do prepoznavanja trenutka kad momčad treba još veću podršku - uistinu najviša europska razina.

Prava šteta što na toj razini nije i momčad...