I što sad?

Bezbroj je mogućih tema, što, zapravo, otežava posao. Zašto baš Ukrajina i Poljska? Treba li otići Vlatko Marković? Je li se zaista učinilo sve? Gdje su ti propusti? Tko je još mogao sudjelovati u lobiranju? Da li Uefa teži samo zgrtanju novca? Je li presudilo tržište, ili Surkisov utjecaj (čitaj novčanik)? Tko je kriv za prenaglašeni optimizam koji je rezultirao prevelikim razočaranjem? Tisuću pitanja, milijun mogućih odgovora, jedna kolumna.

U Hrvatskoj smo skloni teorijama zavjere, posebno kad ne ide stva u našu korist. Svi su protiv nas, mi smo sami na svijetu. Večer prije pomirili smo se s talijanskom pobjedom i konstatirali - prejake su to veze, prevelika je marketinška moć Italije. 12 sati poslije, to smo zaboravili, zaključili da je Surkisova lisnica predebela čak i za Talijane. Uefa samo misli na novac, presudila je veličina tržišta, bla, bla...

Malo je vjerojatno da će itko osim "dvanaestorice žigosanih" znati što je bilo u njihovim glavama, ali nisam pristalica teorija zavjere. Činjenica je da je Uefa otišla u smjeru koji je Michel Platini zagovarao, dana je prilika "malima". Dakako, ne površinom i populacijom, ali nogometno - da. Nizozemac Sprengers najavio je da bi Uefa, želi li dokazati da je EUROPSKA organizacija, morala dati priliku - istoku. Zanimljivo je kako se mi godinama trudimo pobjeći od istoka, no sad, kad nam je to odgovaralo, tvrdili smo da smo i mi istok. Makar nismo, dio smo srednje Europe, preblizu Austrije i Švicarske koji će euro-summit ugostiti sljedeće godine.

Infrastruktura je u Ukrajini i Poljskoj, blago rečeno, katastrofalna, no Uefa je svjesna da te države imaju kapital kojim u pet godina katastrofu mogu pretvoriti u čudo. Pritom, nije zanemariva činjenica da će Poljaci, a napose Ukrajinci, puniti nove stadione puno više nego što bi to činili Mađari i Hrvati, čije su lige među najslabije posjećenima u Europi.

Objektivno - u Ukrajini i Poljskoj će se najviše toga napraviti. Možda navijači neće uživati, niti će ih biti toliko, kao u Italiji te vjerojatno Hrvatskoj i Mađarskoj, no Uefa je napravila hrabar iskorak na kojem joj se ne može zamjeriti, koliko god mi razočarani ili uvjereni u slabosti ukrajinsko-poljske kandidature bili. Naš pomalo jadni slogan "Give us the chance" Uefa je zapravo poslušala, samo što priliku nije dala nama nego Ukrajini i Poljskoj.

Nama je ostala "najskuplja knjiga u Hrvata" od, za one koji možda nisu to čuli (a navodno su još tri takve osobe u zemlji), 13.000 stranica, prepuna planova koji većim dijelom nikad neće biti ostvareni. I to je najžalosnije; Hrvatska bi zbog Eura, zbog Uefe, zbog turista, napravila ono što sama zbog sebe neće napraviti. Makar bi svu tu infrastrukturu Uefa i turisti koristili mjesec dana, a Hrvatskoj bi ostala - zauvijek. I makar bi sva ta infrastruktura, da se izgradi i neovisno o Euru, ostala zauvijek. I bila jednako vrijedna s Eurom ili bez njega.

Hoteli i ceste će se, istina, svejedno graditi, iako ne tempom kojim bi se gradili da je Platini izvukao papirić s imenima Hrvatske i Mađarske. No, iz nogometne perspetive, veliko je pitanje što će biti sa stadionima, još veće što će biti s trening kampovima koji su također bili dio projekta.

Zar ćemo sada od svega odustati? Ako ima hrabrosti, morala, ali i pameti kod onih koji odlučuju, graditi se mora. Zagreb mora dovršiti Maksimir, i to dovršiti ga sukladno projektu za Euro. Što će reći, napraviti vrhunski stadion koji može kandidirati za domaćinstvo europskog kup finala, a jednog dana možda i za EP.

Splićani moraju obnoviti Poljud do razine da poljudska ljepotica uistinu to i bude - ljepotica. Riječanima Rujevica treba i zbog MI, ali i zbog činjenice da Kantrida više zaista nema smisla. I Osječani trebaju vidjeti do koje mjere poboljšati Gradski vrt; dakako, sada nema smisla graditi stadione za 35.000 ljudi, no bilo bi pametno sagraditi ih na način da ih se, zatreba li, relativno lako može prošiti do te cifre. Za slučaj da nam opet padne na pamet kandidirati se za EP.

Osim knjige, ostao nam je i Vlatko Marković. Čovjek koji je nas, a valjda i samog sebe, uvjeravao da ćemo sigurno dobiti. Da on zna za svakoga tko će kako glasovati, "samo neće reći". Čovjek koji već godinama putuje, spava i ruča na HNS-ov račun i putem lobira, a kako - vidjeli smo jučer. Čovjek koji je i najveći debakl svoje funkcionerske karijere prezentirao kao - uspjeh.

Zanimljivo je da Marković, u svojoj bahatosti, tvrdi kako se baš ništa više nije moglo učiniti. Isti Marković koji je smijenio Zlatka Kranjčara upravo zbog takve tvrdnje. A Kranjčar je, za razliku od Markovića, osvojio barem dva boda...

Zaista već iritira Markovićevo kićenje uspjesima A reprezentacije, dok sve upite vezane za slabo stanje u HNL-u i HR klubovima proslijeđuje na adresu Udruge prvoligaša, kao da je ona nevezana za HNS. Kad je već Marković "zadužen" samo za reprezentativni nogomet, zašto onda ne brine o sada već zabrinjavajuće lošim rezultatima mlade reprezentacije, ne briljiraju ni juniori, ni kadeti... Ne, Marković je odgovoran samo za pobjedu protiv Engleske, nikako za sve ono trulo u hrvatskom nogometu. A toga, nažalost, ima dosta.

Ostala nam je naša HNL. HNL koja je izrazito gledana na TV-u, ali i HNL koju uživo gleda skoro nitko. Zašto? Nije li to problem koji HNS treba rješavati? Možda sad, kad je 13.000 stranica napisano, netko pronađe vremena i za hrvatski nogomet. Onaj s kojim ćemo živjeti do, za vrijeme i nakon Eura 2012. Gdje god on bio.