Tko to mrzi Hrvatsku?

Reče Tonči Gabrić nakon sramotnog incidenta na Kutiji šibica - ovo nema smisla. Legendarni splitski vratar, jasno, ima apsolutno pravo. Nema nikakvog smisla ni mali nogomet, ni Kutija šibica, ni sport kao takav ako služi kao izvor nasilja i razdvajanja, a ne kao scena spajanja, uživanja, razbibrige.

Nema smisla kad morate skrivati splitske registracije u Zagrebu, nema smisla kad morate skrivati zagrebačke registracije u Splitu. Nema smisla da Hrvati gađaju drugog Hrvata upaljačima, nema smisla da hrvatski navijač uletava na teren i pokušava udariti hrvatskog nogometaša.

Mladić koji je pokušao udariti Marija Carevića nije samo napravio mali incident. Taj dečko je mnogim očevima poručio - više svog klinca ne možeš voditi ni na predbožićni malonogometni turnir kojem je upravo predblagdanski ugođaj jedan od faktora koji ga čine prepoznatljivim proizvodom grada Zagreba.

Rivalstvo je jedna stvar, mržnja je nešto drugo. Rivalstvo između Dinama i Hajduka pozitivna je stvar, hrvatskom nogometu potreban je veliki derbi, a njega ne može biti bez iskrenog rivalstva. No današnji navijači imaju sve veće probleme s povlačenjem granice između rivalstva i mržnje.

Neki nogometni djelatnici povlače demagogiju kako se tu ne radi o mržnji nego baš rivalstvu, no je li zaista tako? Nije li osjećaj na tribinama Ledene dvorane bio upravo taj da publika mrzi igrače Hajduka? Mario Carević je i sam kriv za negostoljubiv doček u Zagrebu (jer svojim ponašanjem, primjerice na derbiju, raspiruje emocije navijača), pa su zvižduci i nepristojna skandiranja - normalna. No granica mora postojati, a u sportu granica mora biti - fizički napad na sportaše.

Ne može se opravdavati bacanje upaljača na sportaša, hrvatskog ili stranog, samo zato jer igra za protivničku ekipu. Još manje se može opravdavati fizički napad na istog, jer onda sve to gubi smisao. Ne po prvi puta, u Ledenoj dvorani sport je u Hrvatskoj izgubio smisao.

Nije li poanta da se pruži užitak gledateljima? Nije li poanta da dvije ekipe, ili dva pojedinca, daju sve od sebe s plemenitim ciljem da bolji, sposobniji ili sretniji pobijedi? Nije li poanta da se klinci požele baviti sportom umjesto da slobodno vrijeme krate igrajući Playstation ili, u malo kasnijoj varijanti, da im igrališta budu draža od alkohola ili droga? Ili je poanta da neki huligan sve to upropasti, jer on "mrzi Splićane" i jer će on "ispasti faca ako razbije nos Careviću"?

Normalnom promatraču Kutije, koji je došao vidjeti što to na malom nogometu mogu ponuditi ponajbolji nogometaši Zagreba i Splita, užitak je izostao. Ne zbog nogometa, koji je bio vrhunski, već zbog velikog prekida, zbog nereda, zbog ružnih scena kojima ne bi trebalo biti mjesta na sportskim borilištima. Teško da je i neki klinac poželio biti na mjestu Marija Carevića. A kad idući put sjedne pred kompjuter i igrice, roditelji će pomisliti - i bolje, sigurnije je.

Naravno da se ovdje ne radi samo o incidentu na Kutiji, ovakav tekst mogao se pisati nakon gotovo svakog okršaja Dinama i Hajduka, ponekad i poslije ogleda nekih drugih protivnika. Sjetimo se samo izbodenog navijača u Osijeku, zapaljenih automobila, raznih "sačekuša", prekida utakmica, uletavanja na teren...

Čemu to? Zašto? Sport je u svojoj biti vrlo jednostavna aktivnost kojoj je cilj spajanje ljudi, dobar način za druženje, nešto pozitivno za tijelo i um svakog čovjeka. U Hrvatskoj, izgleda, nerijetko ne ispunjava te ciljeve... Razdvaja jug i sjever, dovodi u opasnost i ljudske živote, svaki derbi ponudi jednako materijala za sportske rubrike i crnu kroniku.

Ima i u Europi primjera, da. "Poklat" će se i navijači Feyenoorda i Ajaxa, tenzije su velike na mnogim derbijima, još ponegdje ima mržnje. No zašto jednom i mi ne bi bili uzor Europi? Čemu ići u takve ekstreme kada se radi o Splitu i Zagrebu, dva predivna grada koja su dala mnogo ljudskih žrtvi da bi imali Hrvatsku?

Kako je moguće da svi zajedno odemo u Njemačku i budemo daleko najbolja, najsložnija navijačka grupa, u kojoj se s istim žarom mogu pjevati i "Da te mogu pismom zvati" i "Pjevat će Slavonija", a da se onda par mjeseci poslije možemo gledati samo preko ograde?

Jel' bi to bilo previše patetično da se ponašamo kao jedan narod? Za Hrvatsku su se borili i pripadnici Torcide i BBB i Kohorte i Armade i svih drugih navijačkih skupina, kao i ljudi koje nogomet uopće ne zanima. Svi su imali isti cilj, Hrvatsku, a vjerujem da dio cilja nije bila mogućnost da se deset godina kasnije bojimo trenutka kad će netko biti ubijen jer navija za Dinamo ili Hajduk ili Osijek ili nekog četvrtog. Pojedinci koji danas razaraju mostove između dva najveća hrvatska grada nemaju pojma o ratu, stavljaju svoj grad ispred domovine, iako je to jedno tijelo, pa mržnjom jednog grada zapravo mrze i domovinu.

Država ne može obaviti roditeljsku ulogu i odgojiti klince koji shvaćaju da su i Split i Vukovar i Zagreb i Osijek i Gospić - Hrvatska. No, država onda mora barem iskorijeniti huliganizam jer je on rak-rana kako sporta, tako i društva u cjelini. D.P. koji je upropastio predivan malonogometni događaj vjerojatno ne bi učinio što je učinio da zna da ga čeka nekoliko mjeseci zatvora, što bi mu se dogodilo u, primjerice, Engleskoj.

Umjesto da pišem o izvrsnom malom nogometu koji ovih dana možemo gledati u Zagrebu, kako na Kutiji, tako i na Dvoranskom prvenstvu, pišem o razdoru između sjevera i juga. Razdoru kojeg ne bi smjelo biti, razdoru kojeg ne bi bilo da nema huligana kojima ništa nije sveto. Ni Dinamo, ni Hajduk ni Hrvatska, inače ne bi radili protiv svih tih 'svetinja'. Kao što D.P. nije napravio ništa korisno za svoj 'sveti Dinamo'...