Cibonin alkemičar

U goste cibosima stiže jedna od najskupljih, što će reći i najboljih, momčadi Europe, jedan od glavnih pretedenata na europski naslov. Momčad u kojoj jedan igrač (Diamantidis) vrijedi poput cijele ekipe Cibone. Momčad s osam pobjeda i nula poraza u dosadašnjem dijelu Eurolige. Momčad s trofejnim trenerom i nizom igrača koji su igrali važnu ulogu u osvajanjima velikih odličja u svojim reprezentacijama. Od europskih prvaka Grka, preko Litavaca i Srba do dva izvrsna Amerikanca.

Znate tko je lani razbio taj više-manje isti Panathinaikos u Zagrebu u Topu 16? Znate tko će i sutra biti težak zalogaj za Pao? Štoviše, da moram, novac bih stavio na - Cibonu. I ne bih bio jedini. Momčad s Amerikancima koje drugi nisu htjeli ili prepoznali, momčad s Hrvatima koji nisu uspjeli osigurati unosniji angažman u inozemstvu ili su povratnici nakon relativno neuspješnih epizoda izvan zemlje, momčad s par klinaca koji i u svojoj prvoj sezoni igraju dosta u Euroligi.

Foto: Nikola Movrić

Što je onda Cibonin uteg na vagi protiv puno bogatijih europskih klubova? Vukovi igraju sjajno kod kuće, već su godinama jedan od najneugodnijih domaćina u Europi, no zasluge je teško pripisati nekoj sjajnoj atmosferi u Draženovom domu. Odgovore treba potražiti na klupi...

Za razliku od nogometa, Hrvatska u košarci ima nekoliko zaista europski respektabilnih trenera - Perasović, Spahija, Repeša vode ponajbolje europske klubove, a po rezultatima i kvaliteti u istom redu s njima je i Dražen Anzulović. Najjača karika Cibone i čovjek koji je, bez obzira na svoje pogreške, najzaslužniji za dobre europske rezultate jedne objektivno limitirane momčadi.

Na dobre lanjske igre u Topu 16 nadovezale su nove dobre ovosezonske predstave cibosa koji su opet u odličnoj situaciji da izbore drugi krug natjecanja, a iza sebe ostave skuplje momčadi. Ponovno Cibona gura po dobrom starom receptu, 'dobiti sve kod kuće', pa je u skladu s tim omjer 4-4 položen na temeljima četiri domaće pobjede. Mogla je Cibona ukrasti nešto i u gostima, no produžeci u Beogradu i Ljubljani donijeli su samo puno živciranja, ne i bodove.

Foto: Nikola Movrić

Anzulović uspijeva održati Cibonu konkurentnom iako svake sezone ostane bez ponekog ključnog igrača iz prethodne. Od nositelja igre poput Popovića, Žižića i nadasve Penna, do važnih karika tipa Prkačina, Rimca, Golemca, Davisona, Mamića, Longina i mnogih drugih. Jako je teško svake sezone nadoknaditi odlazak ključnih igrača, te ih pokušati zamijeniti jeftinijim kopijama. Dovoljno je samo usporediti Penna i ovogodišnjeg playmakera McCullougha. Nebo i zemlja.

Dakako, kako se Anzulović uspio izboriti za poziciju da i on ima što reći kod izbora igrača, tako snosi i odgovornost za loše igre McCullougha, no opet - s budžetom koji ima na raspolaganju, teško može privući najbolje američke razigravače u Europi. Kada Olympiacos da Pennu 800.000 dolara, Zula ne može parirati, mora pronaći razigravača za 200 tisuća, jasno je da neće 'ubosti' novog Penna. Ista ga sudbina čeka i iduće sezone, nema šanse da Brent Wright nakon sjajnih partija ostane u Zagrebu...

U takvoj situaciji, gdje je zapravo svake godine s objektivno sve slabijom momčadi, Anzulovićev rad može se tretirati malim čudom. Istina, kako u procesu biranja momčadi sve više vodi glavnu riječ, može se reći kako je ova Cibona složena upravo po njegovim zamislima, što je i istina, no opet - teško da Anzulović ne bi volio boljeg playmakera, nekog kvalitetnog šutera, dominantnu 'peticu'.

Momčad koja je talentom podređena većini protivnika u Euroligi svoje pobjede mora izboriti radom, krvavim koljenima u obrani, pametnom, organiziranom igrom u napadu. I iako Cibona nema posebno briljantnu obranu, a i površni poznavatelji znaju da ima probleme s organizacijom igre u napadu, upravo je to recept po kojem Cibona dobiva utakmice - radi više od protivnika. A to je treneru najveće priznanje, po tome zna da radi dobar posao.

I zato je Zula 'lud' kad vidi da njegova momčad pokušava biti nešto što nije, kad ne daju svi sve od sebe bilo u obrani bilo u napadu. Njegovo energično vođenje momčadi reflektira se na cijelu ekipu, njegov fajterski duh igrači prepoznaju i uzvraćaju na pravi način.

Zanimljivo je kako je Anzulović potpuno drugačiji trener nego što je bio igrač. Od talentiranog košarkaša kojem rad nije bio na prvom mjestu, postao je iznimno zahtjevan trener kojem su rad i disciplina na prvom mjestu. Trenersku karijeru započeo je u kadetima i juniorima Cibone, te tri godine će i sam obilježiti kao iznimno važne u razvoju svojih trenerskih kapaciteta jer "bez tog iskustva ne bih bio gdje sam danas".

Potom je bio asistent prijatelju i bivšem suigraču Željku Poljaku u Zagrebu, a uskoro je i sam preuzeo Mrave te s njima napravio fantastičan posao. Istina, nije mogao do trofeja, no njegov Zagreb igrao je lepršavo i kvalitetno, a pritom je predstavio nove talente hrvatske košarke, poput Marka Tomasa. Cibona je bila logična sljedeća stepenica, a usprkos ponekad teškim trenucima, Uprava je bila dovoljno pametna da bude strpljiva s Anzulovićem. Ta strpljivost se (ne prvi puta u sportu, o tome bi mogli mnogi razmisliti) isplatila, Cibona je vratila primat u hrvatskoj košarci, izborila je novo članstvo u Euroligi gdje iz godine u godinu radi rezultat iznad ulaganja.

I Anzulović je bio korektan prema Ciboni, ovog se ljeta lako mogao odlučiti za unosniji angažman, no ostao je u Ciboni nastaviti svoj projekt. Od vremena Mirka Novosela nitko nije bio tako dugo u Ciboni, taj kontinuitet klubu može donijeti samo dobro.

Kao trener ne bježi od učenja, svjestan je i sam da još uvijek griješi i rado upija, ali i izmjenjuje savjete s košarkaškim prijateljima, prije svih s izbornikom Jasminom Repešom kojem je i asistent u reprezentaciji. I ne bude li većih iznenađenja - njegov nasljednik.

Anzuloviću je u trenerskoj karijeri jamačno pomogao i sjajan odnos s novinarima. Uvijek je bio korektan, pronašao je vremena za 'sedmu silu' i u teškim periodima, nije sklon senzacionalizmu i velikim izjavama, uvijek pokušava spustiti loptu (i svoje igrače) na zemlju. K tome, kao jako inteligentan tip vrlo je duhovit, pa presice rijetko prođu bez dobre šale, na njegov ili na tuđi račun. Novinari su njegov odnos nagradili i nagradom Hrvatskog zbora sportskih novinara za najbolji odnos s medijima prošle godine. A sve to pomoglo je da ponekad mediji budu blaži prema Zuli nego bi bili prema nekom drugom.

Cibonu vodi zaista sjajan trener, čije vrline itekako nadmašuju mane. Zula je, kao i cijela momčad, baš zbog fajterskog duha zaslužio sličnu potporu s tribina. Vratila je pomalo Cibona gledetalje u Draženov dom ove sezone, no 'kazališna' atmosfera tek je tu i tamo zamijenjena pravim navijanjem s tribina.

Zaista je čudno da Zagrepčani, u nedostatku drugih velikih sportskih događaja, ne prepoznaju odličan rad Dražena Anzulovića i ne daju jaču potporu njegovoj Ciboni. Uz gromoglasnu potporu s tribina i borbenost Zuline momčadi, dvorana koja nosi ime jednog od najvećih europskih košarkaša bila bi neosvojiva tvrđava za sve, pa i Panathinaikos. Kada bi se mogao ponoviti samo dio atmosfere iz vremena Dražena Petrovića, Cibona bi bila u vrhu europske košarke, ponajviše zahvaljujući svom alkemičaru...