Dom lažnih obećanja

Gradonačelnik Bandić je i u razgovoru za Radio Cibonu potvrdio kako se (80% vjerojatno) odustaje od gradnje Zagreb Arene (višenamjenske dvorane za 18-ak tisuća ljudi, s Laništem kao najvjerojatnijom lokacijom), te će se za potrebe SP-a proširiti postojeća Dvorana I Doma sportova. Tim planom bi se dvorana proširila do kapaciteta od 15 tisuća gledatelja, što je minimalni zahtjev za završnicu SP-a po pravilima IHF-a. Putem bi se srušila Dvorana III te bi se izgradilo podzemno parkiralište s četiri etaže. I svi sretni i zadovoljni. Stvarno?

Znali smo kako će se političari teško sami od sebe sjetiti izgraditi vrhunsku višenamjensku dvoranu, kakvu danas skoro svaki grad od milijun stanovnika, a nerijetko i neki manji, ima. Zato se činilo da je dobivanje domaćinstva rukometnog SP-a sjajna stvar za hrvatski sport jer ipak je šest gradonačelnika potpisalo garancije da će izgraditi dvorane koje treba izgraditi. No, izgleda da naše političare više ne dira ni kad daju lažna obećanja strancima, više zamaglivanje očiju samo Hrvatima nije dovoljno.

Zagrebu više nije dovoljan Dom sportova, sagrađen davne 1972. godine, bio on proširen, preuređen ili srušen pa izgrađen ispočetka. Već sada je taj ključni sportski objekt u Zagrebu preopterećen, već sada teško zadovoljava standarde vrhunskih natjecanja koja se u njemu organiziraju, i umjesto da postane 'rezervna' opcija za mnoge događaje, Bandić želi da Dom sportova još barem 20-ak godina bude nositelj sporta u Gradu. Jer, budimo realni, ako se neće izgraditi dvorana zbog SP-a u rukometu, kojom će se onda prigodom izgraditi? Hoće li zaista neki političar sjesti i reći 'hej, hrvatski/zagrebački sport zaslužio je vrhunski sportski objekt'? Teško. Ali da će se doći slikati sa zlatnim rukometašima ili nekim drugim - to svakako.

Da se preko noći može proširiti Dom sportova, to ne bi bilo dobro rješenje. Bilo bi, možda, dovoljno dobro za SP (iako je i to upitno s obzirom da su u IHF-u jasno rekli da Dom sportova ne zadovoljava uvjete za SP), ali dugoročno za zagrebački sport ne bi.

No, jasno da se to ne može učiniti preko noći. Štoviše, potrebno je, po Bandiću, čak 16 mjeseci. E sad, da li itko razmišlja o svemu (savezima, klubovima, sportašima, natjecanjima) što će morati biti preseljeno za to vrijeme negdje drugdje? To, dakako, ne bi bio toliki problem da se ima gdje preseliti, ali objektivno - nema.

Kuda će HOO? Kuda će 90 posto nacionalnih sportskih saveza? Rukometaši Zagreba će, navodno, gostovati kod Cibone; onda će i dvoranu namijenjenu košarci trebati prilagođavati rukometu. Kuda će stolnotenisači, kuda će njihov turnir? Kuda će hokejaši na ledu? Kuda će mačevaoci, kuda će borilački sportovi? Kuda će klizači i klizačice, gdje će biti zagrebački teniski turnir? Gdje će se održavati Zlatna pirueta, gdje će se igrati Dvoransko PH, gdje će se igrati Kutija šibica? Na kraju krajeva, i koncertna scena u Zagrebu izgubila bi svoju najvažniju dvoranu.

Čak i uz izgradnju podzemnog parkirališta, parkirališnog mjesta ne može biti dovoljno za takvu dvoranu. Da ne govorimo o užasno uskim prometnicama do dvorane, što je puno veći problem nego si ga u Gradu predstavljaju.

Kako je moguće da svi mogu izgraditi vrhunsku dvoranu koja bi kroz 10, 20 ili 30 godina sama sebe isplatila osim nas? Zar sport nije zadužio državu ili Grad da bude vrijeme da se sportu nešto da zauzvrat? Koliko se govori da je infrastruktura najveći problem hrvatskog sporta, zašto se onda ne učini nešto po tom pitanju u situaciji kada se može i treba, a ne da se traže što jeftinija alibi rješenja?

Ako se već nešto ne može napraviti, zašto se daju lažne garancije, lažna obećanja? Zašto se nije reklo dok je Hrvatska radila kandidaturu za SP - mi ne možemo izgraditi tu dvoranu koju treba izgraditi, možemo eventualno proširiti Dom sportova? Ne bismo dobili rukometno SP, ali barem ne bi sada bili u situaciji da ga možda izgubimo. Da tražimo neka jeftinija rješenja koja su u dugom roku - skuplja.

Zar na primjeru maksimirskog rugla, pardon stadiona, nitko nije ništa naučio? Više od 50 milijuna eura već je ulupano u trenutno najružniji stadion u Europi, a za isti novac su recimo u Portugalu izgrađeni potpuno novi stadioni, da ne spominjemo koliko lijepši od trenutne grdosije. Zar zaista u Gradu smatraju da je dugoročno isplativije srušiti veći dio sadašnjeg Doma sportova i izgraditi novi (na potpuno krivoj lokaciji), iseliti silne sportaše i saveze, nego zadržati sadašnji Dom sportova i rasteretiti ga vrhunskom dvoranom koja je sposobna ugostiti toliko različitih događaja da se jednostavno mora isplatiti kroz nekoliko desetaka godina?

Ah, da, dugoročno je pojam koji se u Hrvatskoj spominje jedino u knjigama, nikako i ozbiljnijim projektima, posebno ne ako političari imaju što reći o tomu...