Hrvatska treba Vuju i Giru

O hrvatskim težnjama te opetovanim neuspjesima da se vrati u europski i svjetski košarkaški vrh sve je već napisano. U tom razdoblju koje je najbolje zaboraviti hrvatski su neuspjesi iskovani na različite načine - nekad su nas uništili suci (SiCG), nekad jednostavno nije bilo sreće, nekad smo sami ispustili dobivene utakmice. A nekad, nekad nismo igrali s najboljim mogućim sastavom jer su pojedinci zaključili kako su reprezentaciji dali dovoljno.

Koliko je to? Koliko je dovoljno? Ne ruši li se takvom izjavom, koliko god pojedini reprezentativac dao, postulat o reprezentaciji kao svetinji iznad koje nije ništa? Koliko često slušamo igrače kako govore da je igranje u reprezentaciji čast i obveza koju će ispunjavati dok god budu pozivani? Jako često, posebno ako se radi o mladim igračima.

No, nakon što se bankovne knjižice podebljaju, nakon što svake pripreme budu dosadnije i napornije, igranje u reprezentaciji kao da je sve manje čast, a sve više teška obveza koje se najbolje riješiti s onom "vrijeme je za mlađe, ja sam svoje dao".

Je li ipak i hrvatska košarka nešto svima njima dala? Jesu li ih ipak (barem veliku većinu) odgojili hrvatski treneri, nisu li se ipak oni prodali zahvaljujući igrama u hrvatskim klubovima? Nisu li inozemni status stekli i igrama u reprezentaciji, nisu li napredovali kroz reprezentativne kampove, od kadetskih preko juniorskih do seniorskih?

Na kraju krajeva, nije li im recimo Hrvatska omogućila odrađivanje vojnog roka kroz sportsku satniju i tako im uštedila šest mjeseci karijere? Ipak se zanimljivijim čini pripremanje za EP i igranje košarke od besciljnog trčanja po Papuku. Hrvatska (država, ali i košarka) učinila je dosta za sve reprezentativce, no čak i da nije - reprezentacija bi morala biti mjesto "služenja domovini" što svakom sportašu zaista treba biti čast.

Hrvatska košarka želi se u Španjolskoj na velika vrata vratiti u europski vrh. Gotovo svi preduvjeti su zadovoljeni, ali onaj najvažniji nije - nismo sigurni hoće li nas predstavljati dva najbolja igrača - vodeći centar Europe i jedini hrvatski NBA igrač (ako ne računamo Markotinih minutu-dvije). S njima dvojicom Hrvatska bi imala drugu dimenziju, bila bi to momčad koja uistinu ima - sve. Sve potrebno za uspjeh.

Vrhunski trener? Check. Jasmin Repeša spada u sami europski vrh, izrazito organiziran strateg napravio je rezultat gdje god je došao, a ovaj projekt s reprezentacijom ipak mu je kruna karijere. Jer uspjehom na EP nadmašio bi sve trenere koji su proteklih 10-ak godina vodili A selekciju. I ostatak stručnog stožera je vrhunski, od Ciboninog Dražena Anzulovića do legendardnog Mirka Novosela koji je tu za poneki savjet.

Iskustvo? Check. Hrvatska nema previše iskusnih lavova, no okosnica ekipe ipak je prošla dva protekla EP-a, a većinom su to igrači iz vrhunskih europskih klubova koji svaki tjedan igraju 'pravu' utakmicu. Vujčić i Giriček bi upravo u tom segmentu bili veliko pojačanje Hrvatskoj...

Mladost? Check. Malo tko se može pohvaliti s toliko mladića koji igraju više-manje zapažene uloge u velikim europskim klubovima - Ukić, Planinić, Kasun, Tomas... Svi već imaju dovoljno iskustva, ali zbog godina imaju i ogromnu želju i motiv nešto napraviti na EP, donose prijeko potrebni entuzijazam.

Unutrašnja linija? Check. Dodamo li najboljem europskom centru sjajnog Žižića koji je u Olympiakosu izrastao u četvorku europskih vrijednosti, pa onda odlične Kasuna (u Beogradu pokazao ogroman potencijal), Bagarića (iz kojeg Repeša zna izvući ono najbolje), Nicevića i/ili Lončara - Hrvatska ima centarsku liniju koja može u bitku sa svakim, a većinu će - dobiti.

Vanjska linija? Check. Planinić, Ukić, Popović i možda Kus daju Hrvatskoj velike mogućnosti na mjestu playmakera, dubinu kakvu možda nitko nema. 'Trojka' je donekle problem, jer osim Tomasa nema klasičnog rješenja, iako Repeša može probati s Baždarićem, Stojićem ili možda povratiti splitskog buntovnika Perića. "Rupu" na poziciji šutera najbolje bi popunio baš Giriček, s tim bi i taj problem bio riješen pa bi Hrvatska imala momčad za - sve.

Nedostaje malo, ali upravo toliko zna biti presudno u neizvjesnim utakmicama, a na Europskom prvenstvu čekaju nas upravo takve. A to "malo" su dva igrača koja donose prevagu - Nikola Vujčić i Gordan Giriček. Njih dvojica bili bi 'kapitalci' u unutrašnjoj i vanjskoj liniji, bili bi dodatna dimenzija ionako jakoj i potentnoj momčadi.

A i njima je ovo EP velika prigoda. Vujčić igra možda i sezonu karijere (što će reći dovoljno o igraču koji je već niz sezona najbolji europski centar), a u Španjolskoj svoju reputaciju može dodatno učvrstiti dominantnim nastupom na velikom reprezentativnom natjecanju.

Kod Vuje nije sporna želja, njega je previše pogodila nepravda u Beogradu od koje se još nije oporavio. No, ima li boljeg načina za preboljeti Lamonicu i društvo od velikog uspjeha u Španjolskoj i potom odlaska na Olimpijske igre koje jesu i moraju biti san svakog sportaša? Može li napraviti u karijeri veću stvar od "biti lider ekipe koja je vratila hrvatsku košarku gdje pripada"? U Beogradu nismo uspjeli, ali nije sramota pasti, pogotovo ne nakon sudačke krađe. Sramota bi bila - ne dići se.

Giričeka smo gledali u odličnom izdanju u Beogradu - nije to bio nepogrešivi šuter iz Cibone ili CSKA, ali bio je to Giriček koji igra za momčad, izvrsni Giriček. Još uvijek najbolji hrvatski šuter, sposoban čuvati najbolje protivničke bekove, sposoban ući pod koš, a s Planinićem, Ukićem i Popovićem čistih bi šuteva moralo biti dovoljno. Takvog Giričeka Hrvatska zaista treba.

Gira je još odlučniji od Vujčića da neće igrati na EP, ali prave isprike nema. Ove sezone nije se naigrao u dresu Utah, iako je često bio zapažen kad je dobio dovoljno minuta. Upravo bi mu EP moglo biti prilika da se vrati u pravi ritam, te da potom pun samopouzdanja krene u novu NBA sezonu. Uostalom, ne vuče li ga želja da i on konačno napravi pravi rezultat?

Hrvatska s Vujčićem i Giričekom nije ista momčad kao bez njih, to je dakako svima jasno, pa i njima. Hrvatska s njima ima sve preduvjete za uspjeh na EP, pa iako dosta toga ovisi i o sreći, a vidjeli smo i sucima, takvu bismo Hrvatsku ispratili s uvjerenjem da može do medalje. Bez njih bi to ipak bila druga priča, pa stoga - budite dio hrvatske reprezentacije!