Vidjeli smo i bolje...

Iako, jasno, znamo da jest. Igračke vrline više nisu tehnika, udarac ili kreativnost, na prvom mjestu se traže i spominju silina, moć, snaga, izdržljivost. Sinoć nas je Božo Sušec obavijestio kad god je netko pretrčao još jedan kilometar, čekalo se još samo javljanje Jure Ozmeca sa zaletišta skoka u vis.

Ako su Liverpool i Milan prije dvije godine odigrali finale za pamćenje, sada su ga odigrali za - zaborav. Na kraju krajeva, to i nije toliko iznenađujuće, vrhunski nogomet ne ponudi često nogometne poslastice pa bi bilo nerealno očekivati da se ona dogodi u svakom finalu Lige prvaka. Posebno iz razloga što, uobičajeno, do finala ne dođu momčadi koje igraju najljepši, najatraktivniji ili najotvoreniji nogomet, već one koje su taktički i fizički najspremnije, one koje igraju najpametnije. I nema u tome ništa loše, nogomet se igra za rezultat, uspjehe, trofeje, bez obzira koliko lijepo zvučala ona da se igra "za publiku".

Pa ipak, ovo atensko finale ostavlja pomalo gorak okus, jer znamo da smo vidjeli premalo. Premalo nogometa, premalo poteza, premalo znanja. Previše taktike, previše startova, previše dupliranja. Netko će reći, netko će tu vidjeti ljepotu "novog nogometa". No - idemo li na stadion vidjeti kako se dobro postavio Ambrosini ili kakav je majstor Kaka? To sam i mislio. Ne možemo biti oduševljeni s finalom jer s pravom očekujemo više. Jednostavno, vidjeli smo bolje...

...utakmice...

Ne može se reći da je jučerašnji dvoboj bio iznenađenje, upravo takva utakmica se i očekivala. Takvu smo očekivali u Istanbulu, no nogometni bogovi odlučili su nam podariti do tada još neviđeni scenarij u kojem je sve bilo drugačije od očekivanog. Ne događa se, međutim, često.

Rafael Benitez je ime izgradio upravo na taktici, na mudrom neutraliziranju protivnika. Složio je fizički moćnu momčad, uz Chelsea vjerojatno najspremniju u Europi, momčad koja rudari 90 minuta, ne dozvoljava protivniku da diše, a ako se što zabije - odlično. Za Liverpool se recept pokazao sjajnim, za uživanje u nogometu - not so much.

Nije ni Carlo Ancelotti "nevin"; iako je Milan tehnički superiorna momčad jednom Liverpoolu, ne može se reći da Rossoneri oduševljavaju svojim "božićnim drvcem" i igrom s jednim napadačem. Pogotovo nisu oduševili jučer, no, cilj opravdava sredstvo, valjda...

Sudar dva vrhunska taktičara i njihovih momčadi koje perfektno odrađuju zacrtane ciljeve iznjedrio je dvoboj s minimalnim brojem prilika, udaraca, atraktivnih poteza. Da, vidjeli smo puno trke i tri pogotka, ali finale Lige prvaka... Zar ne možemo očekivati više?

...navijače...

Uvodne predstave, nastupi raznoraznih zabavljača, koreografije... Sve je to divno i krasno, no 2-3 tisuće Boysa glasnije navija u dvoboju protiv Međimurja nego po 30-ak tisuća navijača Milana i Liverpoola u finalu Lige prvaka. Negdje se očito nešto "pomaknulo" proteklih godina, tribine se pretvaraju u kazališta, a navijači u promatrače. Nije ni čudo što je Maksimir neosvojiv za suparničke reprezentacije, kad su Hrvati još uvijek 12. igrač svojoj momčadi... Da li su Uefina raspodjela karata, njihova cijena ili nešto drugo, spriječili dolazak pravih navijača Crvenih i Crno-crvenih teško je reći, mada se dio razloga sigurno tu krije. No, finale Lige prvaka ne zaslužuje samo lijepu, već i glasnu pozornicu, a osim u par navrata, snažne podrške s tribina nije bilo. No barem su škljocali fotoaparati...

...igrače...

Nemate li dojam da ste, za jedno finale Lige prvaka, vidjeli premalo velikih nogometaša? Igrača koji su imaginacijom, vizijom, tehnikom, za "koplje" iznad ostalih. Svaka čast briljantnom Kaki koji je i u ovoj "ugušenoj" utakmici pokazao vrline najboljeg igrača svijeta ovog trenutka, kao i vječnom Seedorfu (koji sada ima četiri krune prvaka s tri kluba), ali što dalje? Ambrosini, Gattuso, Mascherano, Oddo, Jankulovski... Slabo, slabo; Vezni igrači koji više vole biti bez lopte nego s njom, bočni igrači koji nemaju niti dribling ni centaršut. Zar je zaista čudno da nismo vidjeli spektakl?

Usporedimo, recimo, jučerašnji ogled s onim iz 1994. kada je Milan "oprao pod" s Barcelonom. Birajte, hoćete Massara i Savičevića ili samog Inzaghija? Usamljenog Kuyta ili Romarija i Stoičkova? Kreativce Bobana, Donadonija, Guardiolu i Bakera ili Pirla, Gerrarda, Mascherana, Ambrosinija i Xavija Alonsa? Da, ja također.

"Izumiru" li igrači kakve najviše volimo? "Izumiru" li desetke? Maradona, Zidane, Hagi, Michael Laudrup, Boban, Prosinečki, Zidane... gdje su nasljednici? Kaka i...? Cristiano Ronaldo i Leo Messi su svijetlo u "tunelu" što se krilnih igrača tiče, a kod napadača je primjetan trend da se prvo traže snaga, silina, izdržljivost i moć (Drogba, Rooney, Kuyt...), a tek onda tehnika, znanje, realizacija. Od defanzivnih veznjaka koji su ujedno bili i graditelji igre, dolazimo do defanzivnih veznjaka koji su samo to - defanzivci. Od Guardiole, Redonda i Keanea prema Ambrosiniju i Gattusu. Braniče koji znaju igrati nogomet i započeti napad (Koeman, Frank de Boer, Bilić, Hierro...) zamjenjuju beskompromisni stoperi koji su samo to - stoperi. Dakako da postoje iznimke, no trend je zabrinjavajući, zar ne?

Sa sedam kruna Milan je još korak bliže Realu (9), te je nakon dominacije između 1989. i 1995. (pet finala, tri naslova) milanski klub još jednom zagospodario Europom u proteklih pet godina (tri finala, dva naslova). Tomu se nema što dodati, može se samo nakloniti glava Maldiniju koji je bio integralni dio obje dinastije, te ostatku momčadi koja je zasluženo ponijela epitet najbolje u Europi. Ne zato jer je cijelu sezonu igrala najbolji nogomet, već zato je u najvažnijim utakmicama odigrala najbolje, nazrelije, najpametnije.

Uostalom, ne možemo biti previše kritični prema finalnoj utakmici. Na kraju krajeva, iako uvijek želimo bolje, znamo da smo vidjeli i - lošije.