Košarka kao nužno zlo

Razapeti ili braniti Nikolu Vujčića? Može se dobro argumentirati i jedan i drugi potez, no to neće promijeniti stvarnost u kojoj Hrvatska na Europsko prvenstvo i "povratak na staze slave" ide bez najboljeg centra Europe. Da li je objašnjenje "moram biti spreman za NBA", uz opravdanje "dao sam 12 godina života hrvatskoj košarci", dovoljno hrvatskom navijaču? Nekome možda jest, većini vjerojatno ne. Pozivanjem na "svetost reprezentacije" javnost si daje za pravo ultimativno zahtijevati od igrača igranje na velikim natjecanjima, makar smo u tome prilično sebični. Zbog dva-tri tjedna našeg zadovoljstva smrtno nas uvrijedi ako neki sportaš odabere obitelj, oporavak od ozljede ili - NBA.

Još jednom - u debatu s jakim argumentima ulaze obje strane. Da, Vujo je zaista već puno vremena utrošio u reprezentaciju. No, isto je tako ta reprezentacija dala puno njemu, pomogla mu itekako da postane igrač kakav je danas. Da, zbog reprezentativnih priprema može donekle patiti spremnost za novu sezonu, no s druge strane, reprezentacija je svetinja. I tako unedogled, Vujo čas na jednoj, čas na drugoj strani vage.

Problem je širi, "bolest" otkazivanja već neko vrijeme caruje u europskoj košarci, a svako novo europsko ili svjetsko prvenstvo donese nove "žrtve". Uz par hvale vrijednih iznimaka, poput Dirka Nowitzkog, vodećim europskim košarkašima braniti boje svoje zemlje nije tolika čast da bi bili spremni žrtvovati maksimalnu pripremljenost za novu NBA sezonu.

Kada pogledamo popise otkaza uoči velikih košarkaških natjecanja mogli bi zaplakati! Europski igrači u NBA mahom otkazuju svoje nastupe za reprezentaciju, a sve češće tome pribjegavaju i oni koji ne igraju u NBA. Da, otkaza ima i u nogometu, no u puno manjem broju i najčešće - zbog puno boljih razloga. Zamislite SP bez Ronaldinha, Kake, Messija, Gerrarda i drugih najboljih igrača svijeta? Ili rukometno SP bez Balića, Džombe ili Karabatića? Zašto je u košarci moguće ono što je u nogometu ili rukometu nemoguće?

NBA diktira ritam, Europa pogledom prati

Marketinško-financijska mašinerija NBA lige definitivno je pregazila Fibu i generalno europsku košarku. David Stern je uspio NBA podići na najvišu razinu, daleko ispod nje čami reprezentativna i europska klupska košarka. Bez obzira na težnje bogatih klubova da slično učine u nogometu, svjetska i europska prvenstva nedodirljiv su sportski spektakl koji su svakom nogometašu čast, a ne obveza.

Iako načelno NBA liga dopušta igračima nastupe na velikim natjecanjima (uz dakako financijske garancije), jasno je da NBA klubovi šalju indirektne smjernice koje jasno kažu - bolje nemoj igrati za reprezentaciju. Drugim riječima, klubovi su postali važniji od nacionalne selekcije, što u drugim timskim sportovima nije slučaj.

Pogrešan termin

Definitivno se može raspravljati i tome da rujan nije najpogodniji termin za održavanje velikih natjecanja. Nije lako ući u specifične reprezentativne pripreme, potom uloviti mali odmor pa opet ući u klupski ritam gdje su suigrači bazične pripreme odradili na drugačiji način. Središnji dio sezone, kao što to rade rukometaši, bio bi puno zgodniji termin, no opet - natjecanja bi ostala bez NBA igrača (kojih, istina, i ovako i onako nema puno). Ne bi li ipak bilo zgodnije skratiti malo sezonu te reprezentativna natjecanja odraditi u lipnju kao što je bilo do 2001.? Na taj način svi bi se igrači mogli kvalitetno pripremiti za iduću sezonu...

Fibina promocija

Kao sušta suprotnost NBA ligi, marketinški odjeli Fibe rade katastrofalan posao u promoviranju svojih natjecanja. Dok je svaka NBA utakmica "spektakl", utakmice europskog ili svjetskog prvenstva, košarkavški gledano kvalitetnije od onih u NBA, protiču bez prave propagande. Zbog čega je SP ili EP u nogometu takav brand, a SP ili EP u košarci "nužno zlo"? Kada bi Europsko prvenstvo više značilo, i otkaza bi bilo puno manje. A manje otkaza značilo bi bolju košarka, bolja košarka donijela bi više gledatelja... Zar to nije u interesu Fibe?

Kao drugi najpopularniji sport na svijetu (iza nogometa), kao sport kojim se profesionalno ili rekreativno bavi oko pola milijarde ljudi, košarka iz nekog razloga ima puno manji značaj nego što zaslužuje. Iako u SAD-u nema tradiciju baseballa ili footballa, NBA liga je zahvaljujući dobrom vođenju stigla na razinu tih liga. U Europi se, pak, košarka skriva daleko iza nogometa, te dopušta raznim drugim sportovima da je preteknu. Zašto?

Hrvatske specifičnosti

Uz probleme koji muče i druge nacije (neke više, neke manje), Hrvatsku je pogodio i sušni period bez većih uspjeha što dodatno demotivira potencijalne reprezentativce. Nema dvojbe da bi Vujo još jednom razmislio, da bi Giričekovo "da" bilo snažnije, da Žižićevih ili Bagarićevih upitnika ne bi bilo da Hrvatska u Španjolsku ide kao branitelj naslova. Dovoljno je pogledati primjer Paklenih, gdje se vodi istinska bitka za čast koju donosi biti dio te pobjedničke selekcije.

Odlaskom Dražena Petrovića Hrvatska je izgubila lidera kakvom se nitko ne bi usudio otkazati nastup u reprezentaciji. Jer ako može Dražen, onda MORA i bilo tko drugi. Bi/ne bi tipovi, poput Vujčića ili Giričeka ne mogu biti pravi uzor nadolazećim klincima jer opravdavaju razmišljanje "kad se jednom napuni bankovna knjižica, reprezentacija nije toliko bitna". Pravi razlozi (priprema za NBA, kćerkica), kao ni opravdanja (koliko su dali hrvatskoj košarci) ne mogu promijeniti suštinsku istinu da su Ukiću, Planiniću i Tomiću poslali upravo tu poruku. I to je najveći problem ovih odluka.

Hrvatska mora ostati vjerna svojim ciljevima. I bez Vujčića, pa i bez Giričeka ako se "načelno DA" pretvori u "sigurno NE", u jednoj košarkaškoj utakmici sve je moguće ako to dovoljno želiš. Repeša najviše iz ove reprezentacije može izvući na psihološkom planu, uspije li okupiti ekipu oko ideje "nitko u nas ne vjeruje, ali bitno je da vjerujemo mi", Hrvatska može krenuti tragom rukometaša koji su u Portugal ispraćeni s više skepse nego što će biti ispraćena košarkaška reprezentacija... A znamo dobro kako je Portugal završio. Znaju i košarkaši...