Baku treba zaboraviti

Europa je dala sud

Nakon prošlogodišnjeg ispadanja od Auxerrea, a tijekom trijumfalnog pohoda travnjacima HNL-a, javnost je bila složna u procjeni - tek će Europa dati sud o ovoj momčadi, jer lagano rušenje Cibalije, Međimurja i Pule nije garancija europskog uspjeha. Međutim, sad kad je Hazar pokazao da Dinamo s lakoćom ne može proći ni azerbajdžanskog prvaka, javnost je ekspresno osudila taj Dinamo i njegove ambicije.

Zašto? Na temelju čega smo točno očekivali da bi Dinamo trebao kroz Baku proći s 5:0? Možda bi jedno ispadanje od Albanaca moglo biti iznimka, no hrvatskim se klubovima (dakle Dinamovim protivnicima) dogodilo previše Albanaca, Ciprana, Mađara i Iraca proteklih godina da bi se mi postavljali u uloge ogromnih favorita protiv bilo koga. Izgleda nam ružno vidjeti hrvatskog prvaka u 1. pretkolu, komentator Ivan Blažičko će reći "Dinamu tu nije mjesto", no sinoćnja utakmica pokazala je da - jest. Da Dinamo nije "pet klasa" iznad tog društva, koliko god mi to priželjkivali.

Iz krajnosti u krajnost, tako obično funkcioniramo, pa smo tako od "crtanja Dinama za Ligu prvaka" stigli do toga da se bojimo za uspjeh u 2. pretkolu protiv Domžala ili Tirane. Dinamovci su kod nekih postali "razvikane zvijezde", mada su zvijezde postali upravo zahvaljujući tim medijima koji sada sipaju žuč. Jedan trenutak si igrač za Arsenal, drugi trenutak si kamen oko vrata Dinamovih europskih težnji. Kažu, istina je negdje između...

Eduardu Da Silvi vjerojatno se dosta štucalo jučer, mnogi su prozivali njegovo ime kao rješenje svih problema. "Eduardo bi ovo zabio s povezom na očima", "Mandžukić i Tadić ne mogu Eduardu ni privezati kopačke"... Dojam je da su mnogi izgubili osjećaj, kako za povijest, tako i realnost.

Zaboravlja se kako je taj isti Eduardo, primjerice, protiv Auxerrea i Arsenala promašio dvije "mrtve" šanse, bolje od onih koje su propustili Tadić ili Mandžukić. Zar smo na temelju toga trebali osuditi Eduarda da ne vrijedi ni pišljiva boba? Ne, Eduarda smo, kao uostalom i Arsenal, ocijenili na temelju cijele sezone, zapravo cijele dosadašnje karijere. Što bismo trebali učiniti i s Tadićem i Mandžukićem.

Zar je netko zaista mislio da će Tadić i Mandžukić jednostavno nastaviti gdje je Eduardo stao? Eduardov prošlogodišnji učinak ne bi uspjeli ponoviti ni neki od najboljih Dinamovih napadača u proteklih 15 godina, a kako bi ovako mladi napadači? Uostalom, prošlogodišnjeg Eduarda ne bi sigurno nadmašio 20-godišnji Eduardo; pitanje je da li bi 20-godišnji Eduardo uopće bio u prvoj momčadi Dinama. Zašto onda sada osuditi Tadića što nije - Eduardo?

Dinamov problem dublji je od Tadića ili Mandžukića. Dinamov problem je nešto što mnogi ne žele vidjeti i priznati. Dinamov problem je - nedostatak kvalitete. Ne za HNL - tu je Dinamo i dalje superioran - nego za Europu. U Europi Vukojević ne trči više od protivnika, u Europi Drpić nije nepogrešivi stoper, u Europi slabosti dolaze više do izražaja, a stvari koje su Dinamovi aduti u HNL-u u Europi nisu toliko posebne.

Iskustvo ne možeš dobiti treninzima

Možda i najznačajnije od svega, ovaj Dinamo nema iskustvo igranja u Europi. Modri su naviknuli pobjeđivati u HNL-u, pa i oni koji su se relativno nedavno priključiti su brzo ušli u štos kako iz Velike ili Vinkovaca donijeti tri boda. Međutim, koliko god određenu perspektivu imala, ovako mlada momčad u Europi će "kašljucati", jer puno važnih igrača praktički nema europskog iskustva. Napadač Tadić, kreator Sammir, dvojica zadnjih veznih, stoper Carlos - svi u principu igraju prve ozbiljne europske utakmice. A ni oni koji imaju više iskustva u nogama - nemaju ga puno.

Iskustvo se vidi u nizu situacija, primjerice pristupu utakmici. Dinamovci su podlegli razmišljanju "lako ćemo", što se iskusnijoj momčadi ne bi dogodilo. Ulazak nije bio pravi, Dinamo nije bio dovoljno odlučan, agresivan i usmjeren k cilju da bi s lakoćom pregazio Hazar, a kasnije je teško bilo prekidač vratiti s off na on. Tek je pogodak Hazara probudio duhove, pa su Zagrepčani ozbiljnije krenuli prema golu domaćih i, srećom, brzo stigli do vrlo važnog gostujućeg pogotka.

Iskustvo, nažalost, Ivanković ne može stvoriti kroz treninge, svaki europski nastup je nova škola za Modre. Problem je, međutim, što dinamovci, obično, kad "završe školu" odu u Europu, a Dinamu preostane - odgajati nove generacije.

Baku treba zaboraviti

Dinamovci nisu zaboravili igrati nogomet, ne treba zbog slabašnih 90 minuta u Azerbajdžanu dignuti ruke od tamnoplavih dresova. Koliko god "danas svi igraju nogomet" zvučalo izlizano, ipak je istina. Reprezentacija Azerbajdžana pobijedila je Jugoslaviju u kvalifikacijskom dvoboju, nedavno je poprilično namučila prvaka svijeta, Italiju. Sigurno ne slučajno. Odigrati 1:1 u Bakuu nije kraj svijeta, još manje kraj europskih snova.

Prostora za napredak je još puno, Ivanković definitivno nije siguran kojih 11 igrača postiže najbolju kemiju na terenu, a tu kombinaciju mora ubrzo pronaći. Generalno, Dinamova krvna slika ipak izgleda dobro - Modri imaju mladu i potentnu momčad, koja bi svakom utakmicom morala biti snažnija, uigranija, kompaktnija. A i iskusnija.

Uostalom, teško se može ponoviti još jedan tako loš dan Luke Modrića, koji je ipak alfa i omega hrvatskog prvaka. I tu treba biti do kraja otvoren - kao što se Modrića i Ćorluku prve veliča u pobjedama, tako ih prve treba kritizirati u porazima. Dok se pobjeđuje, učinak Čale, Drpića ili Tadića se stavlja u drugi plan, dok se u porazima prvo ističu njihove nedorečenosti, što nije fer. Kako je dobro primijetio jedan kolega iz redakcije, ako su Modrić i Ćorluka gazde kad se pobjeđuje, moraju biti gazde i u porazima.

Sve u svemu, ocjenjivati Dinamovu europsku avanturu nakon 90 azerbajdžanskih minuta - nema smisla. Prave utakmice, nadamo se i vjerujemo, tek dolaze, one će pokazati može li Dinamo parirati ozbiljnim europskim momčadima ili ćemo tamnoplave dresove nakon rujna gledati samo u izlozima dućana...