Po poučku rukometaša

Nakon velikih uspjeha, olimpijskih i svjetskih medalja, stigle su godine neuspjeha. Zvuči poznato? S obzirom da je vrijeme Europskog prvenstva u košarci, košarka je vjerojatno i prva asocijacija. Međutim, ne treba zaboraviti da je, ne baš tako davno, i rukomet bio u tunelu, a sada je ponos cijele nacije.

Sličnosti između Portugala 2003. i Španjolske 2007. prevelike su da bi nam promakle, bez obzira što su košarkaši preskočili tek jednu pravu stepenicu. Nakon katastrofi na prethodnim natjecanjima, rukometaše smo u Portugal ispratili s "nemojte nas baš blamirati", s hrpom igrača tada upitne nam kvalitete. Poput Ivana Balića, uskoro najboljeg igrača svakog ozbiljnog rukometnog natjecanja.

Nakon što su uspjeli izgubiti prvu utakmicu od Argentine (zar oni uopće igraju rukomet?), čak i oni koji su gajili nekakvu nadu odustali su. Nije pomoglo ni mučenje protiv Saudijske Arabije, ali gusta pobjeda protiv odličnih Francuza ipak je podigla obrve mnogih uz pitanje - hm, možda i nisu tako loši? Ostatak priče je dobro poznat - svjetsko zlato, olimpijsko zlato, spektakularni dočeci, nagrade, transferi u najbolje klubove svijeta i nevjerojatna popularnost u hrvatskom puku. Ne zvuči loše, ne?

Ako su rukometaši uzor košarkašima, mora se priznati da im izbor nije loš. A ni "kopiranje" njihovog puta. S obzirom na izostanke dvojice najboljih hrvatskih košarkaša, Repešini momci nisu ispraćeni s uobičajenim nam poklicima "ovi će vratiti hrvatsku košarku u vrh". Pripremne pobjede čak su donijele stidljivi optimizam, ali nakon što nas je pogodio latvijski torpedo, nije izgledalo dobro. Uslijedilo je mučenje s Portugalcima i onda "ničim izazvana" spektakularna pobjeda protiv Španjolske koja je sve okrenula naglavačke.

Da, sad vjerujemo. Što je važnije, sad vjeruju i igrači. Pričati o tome koliko je slatko pobijediti baš Španjolce, baš svjetske prvake, baš momčad koja toliko puta nije izgubila i to baš na njihovom terenu, nije potrebno, inicijalna reakcija hrvatskih košarkaša dovoljno je rekla, bez obzira na službene "PR" izjave "ma ne radi se ovdje o osveti, nismo mislili na Beograd".

Košarkaši su sada osigurali pažnju cijele nacije. Sada imaju priliku postati ono što su postali rukometaši - junaci. Pokazali su da mogu, sada se s pravom od njih očekuje da to što mogu i naprave. Pobjeda protiv Španjolske je divna i krasna, čak i bodovno unosnija nego što većina utakmica jest. Međutim, ispadanje prije četvrtfinala značilo bi još jedno razočaravajuće EP, a tu činjenicu ni pobjeda protiv Španjolaca ne bi prebrisala.

Po svemu sudeći, jedna pobjeda vodila bi nas dalje, a to bi prema do sada viđenom najlogičnije bilo očekivati u susretu s Izraelom. Ali baš kao što izbornik neprestano ponavlja, Hrvatska mora ići utakmicu po utakmicu. Izrael neće pasti sam od sebe, niti će pobjeda protiv Španjolske što značiti u tom susretu. Izraelci su u natjecateljskoj formi, svladali su Srbiju, te nemamo pravo niti na trenutak pomisliti "ma ako smo dobili Španjolce, s Izraelcima ćemo pobrisati pod". Srećom, Latvija je bila dovoljno dobro upozorenje, sada ispada da nam je taj poraz - dobro došao.

Reprizirati rukometaše u potpunosti sigurno neće biti lako. No, put do srca hrvatskih navijača nije samo osvajanje medalja, već igra. Kada se igra sa srcem, s hrabrošću, smijem valjda napisati, s mudima, nitko neće zamjeriti ni kada se izgubi.

Košarka je zapravo dosta jednostavna igra. Talent će te dovesti samo do jedne granice, posebno na ovakvom Prvenstvu gdje je talent onih ekipa koje pretendiraju na medalje (i na Peking) prilično izjednačen. Dalje je stvar želje, srca, htijenja, hrabrosti, pobjedničkog mentaliteta. U skoku, onaj tko više želi loptu obično je i osvoji. U obrani, kad momci "ginu" jedan za drugoga, onda se ne prima 50 koševa u poluvremenu. To je recept iz drugog poluvremena, recept koji je bacio na koljena svjetske prvake i recept koji Hrvatsku može odvesti daleko.

Pobjeda protiv Španjolske je sjajna, ne samo zbog četiri boda. No, Europsko prvenstvo za one koji imaju visoke ciljeve tek počinje, a pobjednik nad domaćinom i svjetskim prvakom - mora imati visoke ciljeve. Popović, Planinić i društvo sada znaju što je potrebno za uspjehe u Španjolskoj, i sada moraju tako dalje. Po mogućnosti, nastaviti po portugalskom poučku rukometaša...