Nije kriv Dinamo

Čitali smo ovih dana kako je Ivankovićev, odnosno Dinamov pobjednički niz gotovo bezvrijedan, jer je pravi test momčadi - Europa. Žalosno je, zapravo nepravedno što su klub, momčad i trener sada redom krivci za neuspjeh, jer, izgleda, pod uspjehom se računa samo europski iskorak. Domaći trofeji, i to je eksplicitno napisano u više medija, smatraju se "normalnim".

Tako su Mamić, Ivanković, Modrić i ostali iz Maksimirske 128 krivi, mada su upravo oni svojim radom i svojom kvalitetom postavili standarde u kojima su prvenstvo i Kup - "normalni". Kao da je Dinamo negdje predodređen da osvaja te trofeje, pa su sada oni bezvrijedni. Prebrzo se zaboravlja da je ne tako davno Dinamo čamio u Ligi za ostanak. Ili da je u leđa gledao Hajduku, ili Zagrebu.

Netko je morao i sagraditi momčad koja 28 utakmica u prvenstvu zna samo i isključivo za uspjehe, pa bez obzira što će se pojaviti dežurni kritičari s konstatacijom da Dinamo to može zahvaliti slaboj konkurenciji, za takvu dominaciju potrebno je puno toga dobro učinjenog. Jer, ako je već tako lako, zašto Hajduk ne zabilježi i 10 pobjeda u nizu, a ne 28? Zašto Rijeka, ili Zagreb, ili Osijek ili netko peti, ne zabilježi šest pobjeda u nizu, a ne 28?

Netko je takvu momčad morao i utrenirati. I na novi argument "dežurnih", da bi s takvim igračima i takvom konkurencijom bilo koji trener porušio protivnike lako je kontrirati - Dinamo je definitivno imao i jačih momčadi u svojoj povijesti, pa nitko nije došao ni blizu Ivankovićeve brojke, zar ne?

A valjda su i nekakvi igrači morali pobijediti sve te protivnike. Sada su, međutim, svi krivi, ili bar nedovoljno dobri. Igrači, trener, uprava. Iako je ovo uprava koja im je omogućila uživanje u naizgled beskonačnom nizu pobjeda u HNL-u, pa tako i trljanje soli u rane najljućih rivala, najodaniji navijači Dinama ostalo su do dugo u noć na stadionu kako bi skandirali "Mamiću, cigane". Mislim da bi nekome iz neutralne perspektive to izgledalo malo čudno...

Dinamov problem nisu igrači ni trener ni uprava, već dva napuhana balona koja odvuku europske ambicije tamo gdje im nije mjesto. A kad ih Europa probuši, pad je prilično bolan.

Foto: Davor Sajko

Tim balonima imena su 'mediji' i 'HNL'. Dok god Dinamova konkurencija izgleda tako kako izgleda (a blagi izraz bio bi - 'loše'), Dinamovi izgledi u Europi nisu veliki. "U Europi se kažnjavaju pogreške koje u HNL-u prolaze" - koliko god dinamovci o tomu pričali, koliko god treneri o tomu trubili - pomoći nema, jer priča i realnost nisu isto. I dok se u HNL-u pogreške ne budu kažnjavale, Dinamo lekciju neće naučiti kroz teoretska predavanja, već u praksi. I dok Dinamo nauči, Dynamo, Dnipro, Werder, Arsenal i Auxerre već su otišli dalje.

Mediji, pak, zahvaljujući nizu faktora - uvjerljivosti u HNL-u, gladi za senzacijama ili jednostavno neznanju - svakog proljeća kreću u uvjeravanje javnosti kako "baš ovaj Dinamo može prekinuti prokletstvo". Pa se svako malo zarotiraju grafički prikazi momčadi s kraja devedesetih i konstatacija - ovaj Dinamo je barem jednako jak. Pa je tako Schildenfeld jednako dobar kao Dario Šimić, a Balaban kao Marko Viduka. Mada, i to bi trebalo biti očito, nisu. Ili nas onda dočeka usporedba i ocjenjivanje igrača Arsenala i Dinama, pa "topnici" skupe 72 boda, a Dinamo 67. Zaista? Ako Dinamo ima 67, Arsenal bi trebao biti na negdje 196.

I tako pobjede u HNL-u napuhuju jedan balon, mediji pak napuhuju drugi, pa onda i javnost, ali i mnogi unutar kluba, povjeruju u to da je Dinamo spreman za iskorak. Čak ni remiji s Hazarom, klubom za koji nitko u Hrvatskoj, osim zadrtih kladioničara, sigurno nije ni čuo, neće biti dovoljni da spriječe priče uoči Werdera ili Ajaxa kako ih "Dinamo baš sad može dobiti jer nisu spremni".

Onda se izvlače suci, izvlači se Fortuna ili maksimirski "nečastivi", mada je teško reći da je nekoj momčadi "malo nedostajalo" ako baš svaki put u trećem pretkolu izgubi obje utakmice. Ili ako u baš svakoj europskoj utakmici od Heerenveena do danas primi gol. Nesreća? Teško.

Dinamo nije loš. Ova uprava podigla je Dinamo na nekoliko razina iznad ostatka HNL društva, organizacijski, marketinški i prije svega nogometno. Ovaj trener porušio je rekorde koji su bili nedodirljivi i za Blaževića i za Kužea i za Kranjčara i bilo kojeg drugog Dinamovog trenera. A ova momčad, ovi igrači, natjerali su nas da razmišljamo da li ovi ostali u HNL-u uopće treniraju.

Na njihovu nesreću, takva dominacija podignula je očekivanja na nerealnu razinu. Da Dinamo igra slabije u HNL-u, da se na dvije pobjede nadoveže remi ili poraz, Modri bi i dalje bili prvaci, ali vjerojatno bi navijači lakše primali europska razočaranja. Nije li to paradoksalno?

Da, Ajax je zaista na jednoj niskoj točki za klub takvog renomena, ali to je i dalje Ajax. Četverostruki prvak Europe! Klub koji je nogometu dao Cruyffa, Van Bastena, Bergkampa i još desetke velikih igrača! Klub koji je organizacijski, financijski, marketinški i na još puno načina za Dinamo ono što je Dinamo za ostatak HNL-a u ovom trenutku. I Dinamu može služiti na čast što je pokazao da taj moćni Ajax u jednom segmentu - onom nogometnom - nije za puno "kopalja" iznad Dinama.

Možemo i imamo pravo biti razočarani igrom Dinama, dojam je (možda i ne potpuno ispravan) da su Modri mogli pružiti više, kako želje i srca, tako i hrabrije igre prema naprijed. I s obzirom na to kako je Ajax odigrao, rezultat je razočaranje.

Ali, ispadne li Dinamo od Ajaxa što je nakon današnje utakmice ipak vrlo vjerojatno, Dinamova sezona ne može se smatrati neuspješnom već sada. Dinamo može imati velike ambicije u Europi, ali kao što je Davor Vugrinec dobro rekao: "Ne može biti neuspjeh ako Dinamo ispadne od Werdera i Ajaxa".

Ne, ovog trenutka zaista još ne može. Dinamu preostaje biti pametan, strpljiv, razborit. Svake godine postati još malo jači. Uostalom, bi li radije navijači sada imali onu momčad koja je ispala od Auxerrea (s Eduardom i Ćorlukom) ili ovu danas? Ova ipak djeluje dosta potentnije, mlađe, s više potencijala. Što znači da je u odnosu na prošlu sezonu klub napravio korak naprijed.

Da, bilo bi sjajno da su tu i ovi novi klinci, ali i Eduardo i Ćorluka, pa još i Robert Kovač, možda i Šimić, a kad već biramo u reprezentaciji možda i Niko Kovač i Petrić i Rakitić, ne? Ali jedno su snovi, drugo je realnost. Postoji razlog zašto Dinamo ima Schildenfelda i Drpića, a Milan Nestu i Maldinija. Ili zašto Barcelona ima Henryja, Eto'oa, Messija i Ronaldinha, a Dinamo Mandžukića, Sammira, Balabana i Šokotu. Kao što postoji razlog zašto Inter ima Sivonjića i Gulića.

Ali svakako se veselimo vidjeti kako će na proljeće Dinamova momčad opet "izgledati jača nego ona 1999."...