Easy for Stevie

Gdje uopće početi s pregledom cijelih kvalifikacija? Možda na gostovanju kod Rusa gdje je pokazan karakter, gdje je Slaven Bilić pokazao da se neće bojati povjerenje pružiti mladim igračima, ali i da neće tolerirati neposluh. Ako je kod Rusa pokazan karakter, a protiv Andore efikasnost, protiv Engleza u Zagrebu pokazana je izuzetna kvaliteta. Zaboravite Robinsonovu pogrešku, vratar Tottenhama bio je najbolji McClarenov čovjek u Maksimiru sto će dovoljno reći o hrvatskom nastupu.

Hrvatska je nakon te pobjede sjela u ulogu favorita skupine, a ni taj pritisak nije smeo Bilićeve izabranike koji su u Izraelu pokazali da mogu zabiti koliko god treba, protiv Makedonije u Zagrebu da igraju do kraja, a iako su Rusi na Maksimiru izvukli 0:0, i taj ogled potvrdio je da je Hrvatska najkvalitetnija momčad u skupini.

Foto: Davor Sajko

Estonci nam, dakako, nisu mogli ništa, Eduardo je srušio i Izrael doma, a nakon neopasnog kiksa u Makedoniji opravdanog višestrukim razlozima, konačna potvrda klase stigla je u hramu nogometa. Bolju pozornicu "kockasti" nisu mogli imati za pokazati svijetu da je ovo posebna generacija hrvatskih nogometaša.

U situaciji kada smo bili potpuno sigurni, a Englezima je trebao bod, zaista je teško zamisliti da Hrvatska može odigrati s toliko strasti i želje za pobjedom, pokazali su naši momci da se i u današnje vrijeme neke utakmice mogu odigrati za navijače, za sve Hrvate, na kraju krajeva, za sebe i za svoj gušt.

Biti svjedokom onog osjećaja kada je Mladen Petrić "zabio nož" u srce 80 tisuća ljudi na Wembleyju je, baš kao iz one reklame - neprocjenjivo. Ako na početku utakmice i nismo bili previše napaljeni protiv Engleza, sumnjivi jedanaesterac i ponašanje engleskih navijača nakon gola Croucha bili su dovoljni da pobjedu poželimo više od svega.

Upravo je nevjerojatno kako je Bilićeva momčad reagirala nakon što se s hrvatskog dijela tribina zaorilo "hoćemo pobjedu". Momci u plavim dresovima stegli su obruč oko gola domaćina, da bi na kraju ta pet minuta duga opsada Carsonovog gola bila okončana predivnim Petrićevim golom za ludilo među Hrvatima i jos ljepši, prekrasni muk 80 tisuća Engleza. Apsolutno neprocjenjivo.

Foto: Davor Sajko

Možemo do u detalje analizirati dobre stvari u igri hrvatske reprezentacije, od fenomenalne obrane (bez obzira na primljene golove), kreativne veze s impresivnim Kranjčarom (prvi dio) i Modrićem (drugi dio) do sjajnog napada gdje je svaki napadač odradio ogroman posao - Eduardo briljantnom asistencijom, Olić all-around izvedbom, Petrić pobjedničkim pogotkom. No, pobijediti Englesku na Wembleyju, Englesku kojoj treba bod za kvalifikaciju na Euro - to je dovoljno reći, bez vrhunske izvedbe to se nikako ne može dogoditi.

Hrvatska je, bez sumnje, dokazala u godinu dana da može igrati s apsolutno bilo kime, premda ne sumnjamo da ćemo opet biti proglašeni "crnim konjem" uoči EP-a, a ne jednim od glavnih favorita, što smo igrama definitivno zaslužili. No, neke stvari se nikako ne mijenjaju.

Da Hrvatska i 10 puta zaredom pobijedi Englesku, u engleskim bi medijima uoči utakmice čitali slične ocjene kao što smo ih čitali sinoć. Primjerice, u jednim novinama našli smo "ključne dvoboje" u kojima je donijeta ovakva presuda - Crouch će lako nadigrati Roberta Kovača, Campbell će u džep strpati Eduarda, dok je dvoboj Gerrarda i Modrića presudjen s "Easy for Stevie". Takvu bahatost niti jedna pobjeda neće promijeniti, ali to više i nije naš problem. Gerrardov tekući račun će još barem neko vrijeme biti prilično bogatiji od Modrićevog, ali Luka na onom nogometnom računu ima dvije, a Gerrard nula pobjeda. Pa ako je njima još uvijek "Easy for Stevie", ok. Hrvatski izbornik lijepo ih je upozorio, "wake up, people", nogomet se igra i u nekim drugim zemljama koje imaju isto tako vrhunske igrače. Iako sumnjamo ce ih to probuditi, bilo je lijepo slušati Slavena kako, prilično napaljen, objašnjava Englezima da je Hrvatska jednostavno bolja. Da nije kriv ni Robinson ni Carson, već - Hrvatska. Premda je dojam da Englezi to baš i ne razumiju, niti će razumjeti.

Pobjeda na Wembleyju veća je i od one u Zagrebu, te nakon nastupa na SP-u 1998. te možda pobjede nad Italijom u kvalifikacijama za EP 1996., najveća pobjeda hrvatske reprezentacije. Rezultatski se tako ne čini jer ta nam pobjeda nije puno, ako i išta, značila, ali je ona na toliko razina pokazala da smo nogometna velesila. I ne trebamo se zaustavljati u komplimentiranju ovoj momčadi, ovom treneru i stožeru, ovoj pobjedi, jer učinili su nešto što bi malo tko bio kadar učiniti.

Foto: Dragan Kovač

Iako malobrojni u odnosu na Engleze, ogroman obol pobjedi dali su fenomenalni navijači. Premda čak i većina među njima nisu bili oni pravi navijači, igra hrvatske reprezentacije izvukla je ono najbolje i iz onih koji su prije utakmice pitali "koji su naši", a vjerujte, bilo je i takvih. "Hoćemo pobjedu", uvjeren sam, donijelo je Hrvatskoj pobjedu, a Englezima mjesece samoispitivanja.

Očekivanja od EP-a bit će ogromna, razumljivo i opravdano, a Bilić ne treba i vjerujemo neće, bježati od te odgovornosti. Prolazak grupe nameće se kao imperativ, to je idući test koji za sada fenomenalni stručni stožer mora položiti, a na kojem su pali prethodni izbornici. A kad smo već kod izbornika, HNS se zaista mora ekspresno potruditi da ovako talentiranog izbornika što prije veže adekvatnim ugovorom jer Bilića će sigurno htjeti pola Premiershipa. A kad već sam Bilić kaže da trenutno radi "posao iz snova", zašto ga uopće dovoditi u dileme da li da napusti hrvatsko kormilo? Pay up, rekli bi Englezi...

Kvalifikacije iz snova, zaista nikako bolji scenarij nismo mogli zamisliti nakon ispadanja na SP-u. Imamo rezultat, samouvjerenost, mladost, potentnost, moć, optimizam... Sve obrnuto od onoga kako je izgledalo. Što reći nego hvala Slavenu Biliću, njegovom stožeru i svim momcima koji su san pretvorili u realnost...