Kada business pobijedi sport...

Da je Stern od NBA lige napravio fenomenalan proizvod - to ne može nitko osporiti. Za vrijeme svoje duge vladavine najjačom košarkaškom ligom na svijetu, donio je niz odluka, iznio niz projekata, dogovorio niz dealova koji su NBA približili tradicionalno popularnijim NFL i MLB ligama. Važnost komesara lige najbolje se ogledala na primjeru NHL-a - liga koja je nekad bila al pari ili barem vrlo blizu NBA, sada je daleko od glavnih TV mreža i uopće interesa javnosti. Dok je NBA rastao, NHL je padao.

Pretvaranje sporta u proizvod koji se prodaje nije samo Sternova politika - isto rade i u NFL-u, isto rade u MLB-u, isto, na kraju krajeva, radi i velika većina vlasnika tih klubova. Otvaranje novih stadiona, s bogatijom ponudom restorana, više cijene ulaznica, izmišljanje tisuća proizvoda s obilježjima kluba, sklapanje sve skupljih TV ugovora; football, baseball i košarka postali su tako sve unosniji i sportašima, ali i vlasnicima klubova.

I u Europi se dosta klubova, posebno onih najbogatijih, okrenulo ovakvim politikama - još većem bogaćenju. Razlike između bogatih i "onih drugih" nisu nikad bile veće, a ne može se ne primijetiti da to ima negativan učinak na draž sporta, prvenstveno nogometa kao daleko najgledanijeg sporta.

U ligaškim natjecanjima kruna prvaka kruži između najviše 3-4 kluba, koji su ujedno i redoviti sudionici Lige prvaka koja izgleda praktički isto svake godine. Najbolji igrači kruže između svih tih klubova, a ako se u nekom Southamptonu, Udineseu ili Nantesu i pojavi kakav vrijedan igrač, brzo je spakiran put Chelseaja, Juventusa ili Lyona. Nade onih "manjih" svedene su na "možda izborimo Kup Uefa" ili jednostavno "samo da ostanemo u Ligi i ove godine". Kad netko i uspije napraviti malo više, a da nije iz kruga najbogatijih, momčad se brzo razmontira, a kotačići tog stroja završe na Old Traffordima i Allianz Arenama.

Više cijene karata promijenile su i demografsku sliku na tribinama, pa je sve više onih s kravatom, a sve manje onih sa šalom oko vrata. Tako smo danas u situaciji da na jednu kartu za EP ili SP odvojenu za navijače dolazi pet ili deset karata odvojenih za sponzore, pokrovitelje, poslovne partnere, upravu vodovoda ako ima veze s Uefom ili Fifom. Sve je to promijenilo nogomet, a mijenja i druge sportove.

Hoće li ovakvo postupno pretvaranje nogometa u posao udaljiti ljude sa stadiona? Za sada još ne, ne dok građani Manchestera mogu navijati za svoj United, građani Torina za svoj Juventus, Zagrepčani za Dinamo, a Splićani za Hajduk.

No, u SAD-u su odavno već prešli i tu granicu. Ako se u jednom gradu, u nekoj dvorani ili na nekom stadionu, ne ostvaruju dovoljno dobri profiti, spakiraju se stvari i presele negdje drugdje. Kao da je ta momčad nekakva mesnica ili pekara, kao da tisućama ljudi ta momčad nije nešto značila.

Obzirom na malo drugačiji sustav profesionalnih sportova, u kojem nema ispadanja ili ulaženja u "prvu ligu", možda su takva preseljenja u nekim situacijama bila i opravdana; kada se, primjerice, neki grad nije uspio vezati za neku momčad. No, što kada momčad napušta grad nakon više od 40 godina i to isključivo iz nečijih poslovnih i nadasve privatnih razloga?

Primjer Seattle SuperSonicsa je upravo takav. Sonicsi su u Seattle stigli prije 41 godinu. Donijeli su u taj grad prvu (i zasada jedinu) titulu prvaka iz neke od profesionalnih liga. Mnogo je klinaca odrastalo uz Lennyja Wilkensa, Dennisa Johnsona, Paula Silasa, Toma Chambersa ili u novije vrijeme Garyja Paytona i Shawna Kempa, zbog njih je igralo košarku, pratilo Sonicse. Ljubav Seattlea prema Sonicsima nije nikad bila upitna, KeyArena je bila poznata po jednoj od najboljih atmosfera u NBA.

Kada je Howard Schultz prodao Sonicse Clayju Bennettu, navijači su se potiho pitali - ima li Bennett kakve skrivene namjere. Bennett je, naime, biznismen iz Oklahoma Cityja, gdje su Hornetsi proveli dobar dio sezone kada se New Orleans oporavljao od uragana Katrina, te nikad nije skrivao namjeru da jednom dovede NBA momčad u svoj grad.

Bennett je, međutim, uvjerio navijače kako ne namjerava preseliti momčad, nije mu to bilo "ni na kraj pameti". Uskoro je, međutim, počeo širiti nezadovoljstvo zbog KeyArene, dvorane koju je 1995. nakon uređenja vrijednog 200 milijuna dolara, David Stern nazvao "modelom za ostale klubove". Ni 13 godina kasnije, taj isti Stern slaže se s Bennettom da to nije dvorana za NBA?!

Biznismen je potom gradu uvjetovao - izgradite novu dvoranu ili Sonicsi idu iz grada. I to ne bilo kakvu, Bennett je na stol gurnuo projekt vrijedan 500 milijuna dolara. Bila je to čista ucjena koju je podržao i Stern, a građani Seattlea su, za promjenu, odlučili zadržati obraz i ne popustiti pred bezosjećajnim ucjenama - KeyArena ni izbliza nije nepogodna za NBA, u nju su utukli 200 milijuna svojih dolara prije samo 13 godina, a u međuvremenu su sagradili i još dva velika stadiona - zašto bi sada udovoljavali željama nekog bogataša kako bi on zaradio još više, gradeći preskupu i nepotrebnu dvoranu.

Bennett nije slučajno predložio baš takav projekt, mnogi su skloni vjerovati da je na stol stavio onakvu ponudu za kakvu je znao da je nitko normalan neće prihvatiti. Kada je prijedlog dvorane odbijen, Bennett je otkrio kako namjerava Sonicse preseliti u svoj grad, a svu krivnju je sa sebe obrisao s "nisam vam ja kriv što ne želite izgraditi novu dvoranu".

Stern, koji je uzgred budi rečeno, već dugo dobar prijatelj s Bennettom, prihvatio je igru te je u New Orleansu za vrijeme All-Star vikenda konačno potvrdio - bitka za Seattle je izgubljena, budimo realni, neće se dogoditi nikakvo čudo.

Ili, da skratimo priču - navijačima koji su 10, 20, 30 ili 40 godina pratili Sonicse, kupovali karte i dresove, pretvarali se na igralištu da su Peyton i Kemp, gledali play-off utakmice u KeyAreni i onda kada su Sonicsi bili gosti, sada je na najružniji mogući način oduzet njihov klub. Ovakvo preseljenje ne može se nazvati nikako drugačije nego - krađa. Stern i Bennett "ubili" su ljubav prema NBA u jednom od značajnijih američkih gradova, mnogi u svojim pismima podrške pišu kako NBA više neće pratiti.

Koliko god u nekim stvarima kopirali Amerikance, Europljanima se ovakvo što ne može dogoditi. Kad bismo i zamislili takav pokušaj, nije teško pretpostaviti što bi navijači napravili "idejnom začetniku".

Američkim je navijačima, međutim, preseljenje franšiza predstavljeno kao neminovnost, pa ne čudi što navijači SuperSonicsa sada praktički ne znaju kako zaustaviti proces kojeg ne žele. Prihvatili su, zbog prakse koje je do sada postojala, činjenicu da su Bennett i NBA vlasnici SuperSonicsa, pa da s klubom mogu raditi što god žele, premda to u sportu ne smije biti obrazac ponašanja.

Preseljenja klubova je bilo i prije, ali rijetko je kada neki grad "pokraden" voljenog kluba kao što će se dogoditi Seattleu. Mogu li navijači Sonicsa napraviti malo veći nered nego što sada čine? I važnije - mogu li im se pridružiti i navijači drugih klubova? Bez obzira na naš dojam da "Amerima" nisu važni klubovi niti navijanje, već samo zabava, ipak i tamo ima puno - navijača. Možda ne onih koji rade nerede, ali svakako onih koji su itekako emotivno vezani za svoj klub.

Situacija u Seattleu predstavlja presedan kakav do sada nije bio viđen, bez obzira na slične odlaske klubova u druge gradove. Ovdje je jedan biznismen pokazao da može kupiti klub i preseliti ga kud ga je volja, samo zato jer on tako želi.

Može se shvatiti i Sternova poslovna perspektiva - ovako je pokazao svakom gradu koji se bude nećkao oko nove dvorane da kompromisa nema. Ili ćete graditi dvoranu kakvu želimo, ili selimo negdje drugdje.

No, može li se takva naoko uspješna poslovna politika obiti o glavu uspješnom komesaru NBA lige? Može li ovakvim potezima uništiti ljubav prema klubovima, jer nije se lako vezati za nekoga tko prekosutra može napustiti grad? Može li mu se sve to vratiti kao bumerang, jer uspješnost svakog "njegovog" kluba na kraju dana ipak ovisi o vezanosti navijača za klub? A sve većom moći koju novac ima nad sportskim motivima te se veze kidaju i sve su slabije...