Tko je čiji rob?

Luka Modrić osjetljiva je tema - teško je kritizirati dečka koji je i navijače i struku i medije osvojio simpatičnošću, skromnošću i prije svega svojim igrama na zelenom tepihu. Međutim, i na najskromnije momke od 22 godine itekako će djelovati zanimanje Chelseaja ili Arsenala, slikanje u dresu Barcelone, spominjanje njegovog imena uz najveće svjetske klubove i milijune koji s njima dolaze. To je normalno, baš kao što je najnormalnija i ambicija Luke Modrića da zaigra u kvalitetnoj ligi od HNL, pred punijim stadionima, u većem klubu i za puno veći novac. U tome nema ništa sporno.

Sporan je, međutim, način na koji se Modrić odnosi prema Dinamu nakon što je saznao za klupsku odluku da ove zime neće napustiti klub. Na privatno nezadovoljstvo, dakako, ima pravo, ali ne davati sto posto na terenu ili govoriti kako "nakon Eura sigurno napušta Dinamo" - to je izgleda postalo ok, premda zaista - nije. Zašto nije?

Zato jer je Luka Modrić profesionalac koji je s Dinamom svojevoljno potpisao desetogodišnji (!) ugovor, a prigodom potpisivanja istoga nije širio nezadovoljstvo što mu je Dinamo ukazao takvo povjerenje, dapače, bio je itekako zadovoljan što je s 20 godina potpisao ugovor koji mu garantira više novca nego što većina Hrvata zaradi u cijelom životu. I to u trenutku kada je bio jako daleko od Chelseaja, Barcelone, a tek na rubu A reprezentacije. Zbog toga Modrić nema pravo igrati s 50, 60 ili 80 posto snage dvoboje protiv Slavena ili Varteksa, jer kao što Dinamo njemu isplaćuje 100 posto plaće, tako se nazad očekuje i stopostotni trud.

Nadalje - Modrić je svojim potpisom na tako dugačak ugovor znao što radi, znao je da prepušta svoju sudbinu u ruke kluba i da iz kluba može ići onda kada to klub, a ne Luka odluči. Kako je sad točno Luka Modrić zamislio da je on gospodar svoje sudbine i da će otići nakon Eura bez obzira što klub o tome mislio? Ako je klub odlučio još jednom pokušati doći do Lige prvaka s Modrićem te ga prodati na zimu, na kojim osnovama briljantni veznjak zasniva svoj plan? "Otići ću nakon ljeta ili"... Ili što? Što će učiniti ako se klub odluči za njegov ostanak? Hoće li štrajkati? Igrati s 20 posto snage? Potkopavati trenera? Koliko se zna o Luki Modriću, sve to ne dolazi u obzir.. Zbog čega se onda služi takvim konstrukcijama?

Luka Modrić je samo primjer. Dobar je primjer zato jer je najveći dragulj HNL-a i zato jer je najpoznatija takva domaća priča. Ujedno je i loš primjer utoliko što modroj desetki i većina nas želi Barcelonu ili Chelsea, jer je očito da je prerastao HNL i da je spreman za veće pozornice. Međutim, zbog čega bi Dinamo morao postupati u skladu s "našim osjećajima", umjesto u skladu s klupskim interesima? Jer kao što je riskirao s potpisom Modrića, kao što je riskirao odlukom da nema prodaje ove zime, Dinamo ima pravo taj rizik naplatiti kada želi.

Kako će naši klubovi ikad napraviti bilo kakav rezultat u Europi ako svaki mladi igrač nakon dvije-tri dobre utakmice smatra da je prerastao HNL (ovo se, dakako, ne odnosi na Modrića) i onda kao najnormalniju stvar na svijetu očekuje da ga klub pusti na prvi mig iz inozemstva, iako se taj igrač svojevoljno vezao za klub tri-četiri godine.

Što je najgore, ne očekuju više to samo igrači, već i cjelokupna javnost, kao da prihvaćamo biti poligon europskim klubovima. Možda je onda najbolje da zatvorimo HNL, sav novac uložimo u akademije nogometa i na adresi Udruge prvoligaša postavimo tablu s natpisom "Cash&Carry".

Da je javnost prihvatila takvo razmišljanje svjedoči i reakcija na Dinamovu odluku o ostanku Modrića. Isti ljudi, isti novinari, isti navijači koji su Mamića proklinjali jer je prodao Eduarda i Ćorluku, sada su stali na Modrićevu stranu i Mamića proklinjali jer "uništava Modrićevu karijeru". Drugim riječima - niti jedan potez nije dobar. Ako prodaš - radiš protiv kluba, ako ne prodaš - radiš protiv igrača.

Zar Dinamovim navijačima nije u interesu samo i isključivo Dinamo? Zašto bi Dinamo ili njegovi navijači plakali nad "teškom sudbinom" igrača koji je "samo" kapetan jednog od dva najveća kluba u državi, koji zarađuje više od svih tih navijača, koji za posao igra nogomet (i to bolje od svih u državi) i koji je ključni član moćne europske reprezentacije. Ili drugim riječima, igrača koji živi san svih drugih nogometaša u Hrvatskoj.

Ni novac ni slava neće pobjeći Modriću, pred njim je još cijela karijera. Zinedine Zidane je s 24 godine stigao u Juventus, pa ga to nije spriječilo da postane jedan od najboljih igrača svih vremena. Primjera velikih igrača koji su u veliki klub došli nakon 23, 24 ili 25 godine - ima puno, jako puno.

Modrić, zapravo, nije problem za hrvatski nogomet, to nisu čak ni drugi mladi nogometaši koji bježe preko granice čim im se ukaže prilika. Problem su klubovi koji takvu politiku vode, dopuštaju pa čak i preferiraju. Zaradi što prije, makar to bio puno manji novac nego bi bio za godinu, dvije ili tri kada bi taj klub napravio nekakav rezultat, a taj igrač zapaženo odigrao protiv Sampdorije, a ne protiv Međimurja.

Zamislite HNL za tri godine s Kalinićem, Mandžukićem, Rukavinom, Vukojevićem, Pokrivačem, Pamićem, svim kvalitetnim klincima iz Osijeka, Varteksa, Rijeke i ostalih klubova - zar ne bi u takvoj jačoj ligi i oni postali bolji (i spremniji za izazove Europe), zar ne bi takva liga iznjedrila europski konkurentnije klubove i zar se ne bi onda takav igrač iz takvog kluba mogao bolje prodati nego sada? Zar ne bi onda na dobitku bili i Kalinić i Mandžukić i Hajduk i Dinamo i reprezentacija i svi navijači?

Umjesto toga, dečki nakon nekoliko dobrih utakmica žele u inozemstvo, vođeni obećanjima menadžera kojima je ionako jedini interes što prije "utopiti" igrača i zaraditi neku kintu. Priče o skautima ne motiviraju ih da igraju bolje za momčad već da igraju za sebe, pa tako već mjesecima gledamo talentiranog Mandžukića kako ide "1 na 5" s glavom koja je još uvijek u Amsterdamu. A ako ih klub slučajno ne pusti, onda se diže nos, rade se pritisci i širi se nezadovoljstvo, kao da su klubovi marionete igrača, premda su svojim potpisom na ugovore igrači sebe učinili marionetama klubova.

Još jednom - Modrić nije idealan primjer jer se radi o nogometašu koji je zaista prerastao HNL i koji ovdje više ne može ništa naučiti, no i u njegovom slučaju treba poštivati pravo kluba da ima ambiciju, baš kao što je ima i Modrić. Ako je Modriću životni san igrati u Barceloni, zašto Dinamo ne bi imao pravo na san igrati u Ligi prvaka. Ako klub radi u tom smjeru, dovodi kvalitetne igrače i potpisuje s njima ugovor na dugo razdoblje, zašto ne bi imao pravo na ostvarenje tog sna?

Zašto Osijek ne bi imao pravo zadržati svoje klince, redovito ponajbolje u državi u mlađim kategorijama, 3-4 godine pa da onda kandidira za naslov prvaka? Zašto Hajduk ne bi imao pravo čekati da Kalinić i Rukavina postanu ubitačan dvojac, a ne da Hajduk prolazi kroz njihove oscilacije, a onda plodove te strpljivosti bere Eintracht ili Dynamo Kijev? Ne, na to sigurno imaju pravo HNL klubovi, pitanje je imaju li snage, volje, želje i ambicija za takvo što, ili im je cilj samo što prije zaraditi, baš kao i igračima...