Utakmice su proizvod bez kupca

Netom okrunjenog hrvatskog prvaka na Maksimir je došlo pogledati 1.500, možda 2.000 gledatelja. Tek možda tisuća više došla je na Poljud nazočiti ključnom ogledu u borbi za Kup Uefa. To, nažalost, nisu ekstremne brojke, štoviše, posjeta je na utakmicama Dinama i Hajduka znala biti i prilično slabija. A kada je stanje takvo na tribinama dva daleko najpopularnija hrvatska kluba, u dva najveća grada, onda se više od nekoliko stotina ljudi ni ne može očekivati u Varaždinu, Čakovcu ili Zadru.

Predsjednik Udruge prvoligaša Igor Štimac najavio je ovog tjedna nekoliko značajnih promjena za iduću sezonu - utakmice će se igrati isključivo nedjeljom, pet u jednom terminu (kombinirani prijenos na televiziji) i derbi kola u večernjem terminu (izravni prijenos). Takva standardizacija termina je dobrodošla, baš kao i novosti vezane uz TV prijenose, no problemi malog broja gledatelja strukturne su naravi i ne mogu se riješiti boljim terminima. Igrali su naši klubovi i subotama i nedjeljama, pa čak i petkom, ali nekih značajnih promjena nije bilo.

Inicijalni naslov ovog teksta bio je "HNL je proizvod bez kupca", no to nije istina. HNL je itekako gledan proizvod, ali - na televiziji. Ta činjenica - da su prijenosi utakmica HNL-a itekako gledani na HTV-u - negira teoriju da HNL nikoga ne zanima, da je razina kvalitete nogometa preniska, da nema pravih zvijezda...

Ne postoji susret Primere ili Premiershipa koji će u Hrvatskoj biti gledan kao dvoboj Dinama i Hajduka. Dovoljan je i jedan od ta dva kluba da bi utakmica privukla više gledatelja nego Milan - Fiorentina ili Barcelona - Atletico. Znači - HNL nekoga i zanima. Zapravo - mnoge.

Zbog toga u vodu pada još nekoliko teorija koje pokušavaju objasniti mali broj gledatelja. Na presici poslije dvoboja Dinama i Osijeka, Ilija Lončarević mizeran je broj posjetitelja pokušao objasniti "općim stanjem nogometa za koji su krivi svi koji u njemu rade", i to u teoriji zvuči dobro, no opet - HNL gledamo na televiziji, o HNL-u čitamo u novinama, klikćemo na vijesti iz HNL-a na internetu, o HNL-u razgovaramo i diskutiramo, HNL, na kraju krajeva, volimo. Ali na stadione ne idemo.

Mogu li onda razlozi za to zaista biti suci, Mamići, Sinovčići, slab nogomet, nezanimljivost prvenstva, nedostatak zvijezda, termini, "opće stanje nogometa"?

Svi su ti argumenti zvučni, ali jednostavno ih demantiraju podaci o broju gledatelja na televiziji, broju klikova na web stranicama, broju prodanih Sportskih novosti u kojima je skoro pola lista rezervirano za - HNL. I teško onda netko može prodavati priču o tome da HNL nitko ne prati.

Stadione ne mogu izgraditi klubovi

Zašto onda u gradu od skoro milijun stanovnika jedva njih 1.500 dođe pozdraviti prvaka? Iako nisu jedini problem, stadioni imaju puno veću važnost u malom broju gledatelja nego im se to uobičajeno pripisuje.

Kao što su, primjerice, otvaranja Multiplexa i zatvaranja poznatih zagrebačkih kina zorno pokazala, ljudima je komfor daleko ispred sentimentalnosti ili povijesti. I iako ne postoji BBB koji će prihvatiti gradnju stadiona na nekoj drugoj lokaciji, za Dinamo je u dugom roku bolji novi stadion bilo gdje, nego ruševina preko puta ZOO-a. Jer, na ovaj Maksimir ne želi nitko ići, na takvoj pozornici svaka utakmica izgleda 10 puta lošija nego što uistinu jest. Pitao sam nekoliko ljudi koji gledaju HNL zašto ne idu na utakmice; najindikativniji odgovor bio je 'zato jer mi uvijek ono bijelo sa stolice ostane na hlačama'. Dame i gospodo, Prva HNL!

Tko god spominje kvalitetu nogometa... Ako mislite da bi utakmica Aston Villa - Derby County na stadionu s kojeg vidite obližnje krave i pored kojeg prolazi vlak, a više gledatelja dvoboj gleda sa svojih balkona nego s tribina, izgledala puno bolje od Rijeka - Zadar - varate se. I Premiership i Primera i Serie A i HNL imaju i loših i dobrih i atraktivnih i slabih utakmica. Ok, nemamo kvalitetu Manchester Uniteda ili Bayerna, ali po svemu sudeći - nije baš to presudno.

Iako su za štošta i sami krivi, vodeći ljudi hrvatskih klubova nisu i ne mogu biti odgovorni za komfor stadiona. Bez pomoći države i gradova, problem stadiona ne može se riješiti, a samim time ni potencijalno dobre ideje nemaju plodno tlo na koje bi pale. Stadioni su uvjet bez kojega se ne može, temelj napretka HNL-a i uopće hrvatskog nogometa.

Međutim, stadioni bi bili samo početak, potrebno je još puno korjenitih promjena da bi na Maksimir i Poljud redovito dolazilo 15-20 tisuća ljudi, u Varaždin, Rijeku i Osijek po 10, a u Vinkovce ili Koprivnicu po pet tisuća ljudi.

Bilo bi potrebno usaditi kulturu odlaska na utakmice. Promovirati HNL. Izbaciti iz HNL-a "mafijaške" konotacije, smanjiti važnost menadžera, očistiti sudačku organizaciju.

Usaditi nekako ambicioznost klubovima, a ne da im cilj bude životariti iz sezone u sezonu. Bilo bi nužno da u klubovima razmišljaju, planiraju i postupaju dugoročno. Da ne mijenjaju trenere kao čarape. Da ponekad kažu "NE" Dinamu i Hajduku, ili u njihovom slučaju, da kažu"NE" Monacu ili Dynamu iz Kijeva.

Sve to bile bi stvarne promjene s ozbiljnim učincima na stav koji ljudi imaju prema HNL-u. Promjene termina kozmetički su zahvat, a HNL-u je potrebno nešto puno dublje. Da bi se to napravilo, nije dovoljna dobra volja Igora Štimca; potrebno je puno više ljudi, puno više resursa, puno snažnija potpora države i gradova, ali i svježe krvi u našem nogometu, prvenstveno u uredima. Jer na terenu, koliko god nevjerojatno i neobjašnjivo bilo, još uvijek dobro funkcioniramo, pokazuju to primjeri Kranjčara, Modrića, Ćorluke, Kalinića, Eduarda, Rukavine i svih novih klinaca koji dolaze...