Packe

Počnimo s infrastrukturom

Tomislav Pacak • petak, 05.09.2008.
Počnimo s infrastrukturom
Foto: Mihaela Bradovski

Bez ulaganja nema uspjeha. Poštapalica je to koju će potpisati svi hrvatski dužnosnici, u sportu, politici, bilo gdje, ali se toga uglavnom ne drže, te očekuju sjajne rezultate "iz ničega". Hrvatskom sportu nasušno je potrebno poboljšanje infrastrukture, a tek kada se to učini će oni koji su infrastrukturu postavili imati pravo pitati - a gdje su rezultati...

Infrastruktura je opći input i pretpostavka skladnog privrednog, u ovom slučaju sportskog, razvoja neke zemlje. Sjajni profesor Jašić s Ekonomskog fakulteta zaslužan je što tu definiciju nikad neću zaboraviti, a bilo bi korisno mnogima da si je isprintaju i postave negdje u ured.

Mi u Hrvatskoj, Bogu hvala, obožavamo riječ "improvizacija", pa su tako "improvizirali" i Janica i Blanka i većina drugih sportaša koji su nekim čudom uspjeli. Tako je u Hrvatskoj uz talent i mukotrpan rad, potrebna i improvizacija, umjesto da se za taj dio - uvjete za rad - pobrinu država i gradovi. Jer oni od toga također imaju koristi.

Te koristi su opipljivije od onih standardnih "da u svijetu čuju za nas". Sportski uspjesi tjeraju mlade u sport, što je puno bolja opcija od većine koja se danas mladima nudi. Mnogo je studija pokazalo kako razvoj sporta pozitivno utječe na zapošljavanje, ekonomski rast, smanjuje troškove fiziče neaktivnosti, uključujući zdravstvene troškove, pomaže turizmu. Čak i Europska komisija sugerira da "sportska infrastruktura, posebno na lokalnom nivou, zahtijeva investicije kako bi zadovoljila sve veće potrebe za sportom i fizičkim aktivnostima u 21. stoljeću".

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić smatrao je potrebnim prije nekoliko dana obrušiti se na igru Dinama, no u proteklim godinama svog mandata nije smatrao potrebnim riješiti Dinamov najveći problem. To nisu ni Ivanković ni Mamić ni igra, već - Maksimir. Ruglo preko puta ZOO-a korisno je jedino za argumentiranje ovakvog teksta - zašto je Hrvatskoj potrebno ulaganje u infrastrukturu.

Zamislite, peta nogometna nacija svijeta još uvijek se priprema u - drugoj državi. Jer u vlastitoj nema adekvatnog sportskog centra. A onda iz Slovenije dođe igrati utakmice na - truli Maksimir.

Kada smo radili kandidaturu za Euro 2012., zadovoljavali smo dosta uvjeta što se tiče "normalne infrastrukture" (ceste, hoteli, aerodromi), ali niti jedan čisto nogometni. Niti jedan stadion, niti jedan kamp, ništa od ništa. Kada smo se dobili domaćinstvo SP-a u rukometu, shvatili smo da zapravo - nemamo ništa. I da sve moramo sagraditi. I zato je to SP najbolje što se moglo dogoditi hrvatskom sportu, jer kad već ne radimo stvari zbog sebe, onda ćemo ih napraviti zbog drugih. Da nas ne bude sramota...

Zapravo, u skladu s tim standardnim hrvatskim "da nas ne bude sramota", kad nešto gradimo onda je to megalomanski i nevezano sa stvarnim potrebama. Priče o pet milijardi kuna vrijednom Maksimiru (i zamjenskog Kajzerici) su apsurdne, nema niti jedan dobar razlog zašto bismo gradili toliki stadion i zašto bi on bio toliko skup. Da se od početka tražilo nekakvo povoljno, zgodno rješenje, a primjera u svijetu sada ima već bezbroj, možda bismo sutra Kazahstan ugostili na nekakvom "bombončiću" od stadiona, a ne na nacionalnoj sramoti.

K tome, kod nas se na stadione, dvorane i ostalu infrastrukturu gleda samo kao trošak. Niti se tko trudi u cost-benefit analizu uključiti neopipljive dobiti, niti se tko trudi pronaći načine kako da ti stadioni i dvorane zarađuju novac. A apsolutno bi to mogli, kao što to zarađuju vani.

Upravo je nevjerojatno da je, recimo, sav onaj prostor na sjevernoj maksimirskoj tribini godinama neiskorišten. U vrijeme kada je najamnina za najjadniju rupu za studenta u Zagrebu 200 eura, Grad nije pronašao način kako dobro zaraditi na prilično ekskluzivnom prostoru praktički u središtu Zagreba. A to što nitko ne odgovara za takve stvari - više nikoga ne čudi.

Hoteli, restorani, studetski domovi, vrtići, uredi, teretane, pubovi, kafići, šoping centri, klupski dućani, muzeji - sve to možete pronaći na različitim stadionima diljem svijeta. Ako mnogi zarađuju na Avenue Mallovima, Jokerima, City Centrima, kako onda Zagreb ne može zaraditi na stadionu?

HNL klubovi konstantno novac troše na nekakve kozmetičke dorade, samo da bi se još jednom nekako "iskamčila" licenca, umjesto da se konačno stane na kraj privremenim rješenjima i napravi - stalno. Kranjčevićeva svako ljeto dobije nekakve sjedalice, ili reflektore, ili novi stol za novinare, ali to ne mijenja činjenicu da je taj stadion - vrlo, vrlo loš. I da bi taj prostor dobro došao Gradu, koji bi zauzvrat mogao Pjesnicima napraviti mali, lijepi, efikasniji stadion, recimo u Veslačkoj. Ovdje ne pričamo o milijardama kuna, već par desetaka milijuna eura, što bi Grad lako vratio dobivanjem prostora u Kranjčevićevoj.

U nekim drugim sportovima situacija je tragikomična. Broj bazena i klizališta u Hrvatskoj je smiješan. Brzo potežemo "obarač" kako su plivači razočarali na OI, no kada bismo vidjeli kakvu bazičnu infratrukturu imaju druge zemlje, a kakvu mi - onda bi odjednom i ta polufinala bila - neobično veliki uspjeh.

Zgrade rastu puno većom brzinom nego igrališta, šoping centri češći su od stadiona i dvorana, pa se narod s travnjaka, parketa i betona seli u - dućane.

Priča o infrastrukturi nije samo "teoretska". Kada Kinezi kažu da su "ulagali u sport", i potom uzeli najviše zlata na pekinškim OI, sigurno ne misle da su "otišli u dućan i kupili dobre gimnastičare". Kad ulažete u sport, ulažete, između ostalog, u sportsku infrastrukturu. Kinezi su napravili dvorane, nabavili sprave, vrhunsku opremu i dobili - rezultat.

Isto se događa svima - na razini države, grada ili kluba - koji su "ulagali u sport". Hrvatskoj, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku - treba upravo to - ulaganje u sport.

Sagradite stadione. Uložite u dvorane. Platite plivališta. Stvorite klizališta. Pronađite novac za igrališta. I onda očekujte rezultate...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!