Svima bi bilo bolje

Anti-Mamićevci će reći - odrežite Mamića i "sve bu dobro". Drugi bi na giljotinu Ivankovića. Trećima je dosadio rat Sjevera i kluba. Četvrti, pak, ukazuju kako mediji truju atmosferu oko Dinama. Peti govore o slabosti Dinamovog kadra. Šesti će jednostavno reći - Dinamo je uklet klub, pomoći nema.

I osim u ovom posljednjem slučaju, svi imaju dobre argumente za svoju tezu. Mamić vara navijače s "nema prodaje". Ivankovićev Dinamo ne impresionira igrom. Navijačima je ponekad zaista pametnije navijati, a manje se baviti Mamićem, Hrgovićem ili bakljama. Mediji, pak, uopće nisu dali svoj doprinos pozitivnoj atmosferi.

Međutim, tolika negativnost ne može i neće pomoći Dinamu. A, navodno, svim tim interesnim skupinama - onima u klubu, onima na tribinama, onima u redakcijama - u "srcu" je Dinamo. To jest, više od svega žele dobro - Dinamu.

Je li to zaista tako?

Zdravko Mamić ima podužu listu grijehova. Od laganja navijačima, preko upitnih investicija u Južnoj Americi, malo dovedenih pojačanja iako Dinamo "pliva u novcu", do povremenih ispada koji nisu na nivou na kojem bi čelni čovjek Dinama trebao biti.

Navijači su prilično naškodili atmosferi među igračima (i javnosti) negativnim ispadima na početku sezone, zbog čega su se igrači pobunili protiv navijača, a u takvom ratu svi su na kraju gubitnici. O bespotrebnim bakljama jednako je bespotrebno pričati...

Mediji - a ovdje mislimo na onu nekolicinu najutjecajnijih, jer afirmativni tekstovi na Sportnetu neće promijeniti stav tribina - dali su itekako svoj obol generalnom razmišljanju da je sve oko Dinama loše.

Kada jedan europski moćni Šahtar "našamara" Dinamo, koji mu objektivno igrački nije ni blizu, novine i portali prepuni su analiza što sve Dinamu fali. Ne valja golman, ne valja obrana, Bišćan nije vođa, bekovi su koma, zadnji vezni loši, Morales promašaj, Sammir ne trči, Balaban je najgori igrač u svemiru, a Mandžukićeva glava u Amsterdamu. Dakako, tu je i trener Ivanković da sve dodatno pokvari.

Dan kasnije, dok uz jutarnju kavu pričate o Dinamu, pod tim dojmom kako "ništa nije dobro" razgovarate s kolegama, prijateljima, rodbinom o Dinamu i prenosite tu "istinu". Kako onda očekivati tri dana kasnije lijepo popunjen stadion protiv Cibalije? I onda se čudimo slaboj posjeti? Iako je Dinamo trostruki prvak sa 100 bodova ukupne prednosti pred Hajdukom. Pa je li mjerilo za Dinamo Šahtar ili Hajduk? Kako bi bilo uredniku, recimo, Večernjeg lista, da kvalitetu njegove redakcije ili tiražu neki direktor uspoređuje s NY Timesom, a ne s Jutarnjim listom?

No, od svih navedenih, jedino medijima Dinamo - nije na prvom mjestu. Na Dinamu tek treba zaraditi, a zarađuje se puno bolje kada se stvaraju afere i skandali, kada se smjenjuju treneri, kada se "ubija" pojedince koje se prije tjedan ili mjesec dana kovalo u zvijezde (još jedan "best-seller").

Od svog dijela krivnje za negativnu atmosferu ne mogu pobjeći ni igrači. Osim što se od njih očekuje da uvijek grizu travu kada nose "sveti dres", ako ne zato jer im je svet, onda zato jer su za to plaćeni, očekuje se i profesionalizam u odnosu s medijima. Ne zato jer mene, Tomislava Pacaka, posebno zanima što Dino Drpić misli o Sparti, već zato jer zanima - čitatelje. One iste koje bi Drpić, ili bilo koji drugi Dinamov igrač, itekako volio vidjeti na tribinama u idućim susretima. Pa bi im zbog toga bilo pametnije da se, ako već baš ništa drugo, zahvale navijačima na podršci koja je protiv Sparte bila - besprijekorna.

Zato je njihov "nastup" nakon Sparte - bezglasni prolazak pored novinara ili čekanje u svlačionici dok se ovi ne raziđu - bezobrazan, neprofesionalan, ali i promašen. Ako su i nezadovoljni ponekim napisima, neka jasno kažu kojima i zašto, a ne da sve medije trpaju u isti koš, javnost zakidaju za informacije, a Dinamu donose dodatnu štetu u odnosu s pukom.

Bi li nam svima moglo biti bolje? Zamislimo sljedeći scenarij...

JOŠ DVA DANA DO SPARTE! Mediji se natječu u traženju pozitivnih priča. "Dinamo nezaustavljiv u Hrvatskoj i s rekonstruiranom momčadi". "Ibanez se nameće na lijevom boku". "Zagreb i Dinamo odigrali su ljepšu utakmicu nego Liverpool i Manchester United".

JOŠ JEDAN DAN DO SPARTE! Za utakmicu se traži karta više. Navijači smišljaju koreografiju, u klubu dogovoraju gostovanje u Pragu gdje će ih ići 3.000. Za jutarnjom kavom se priča o tome kako Ivanković opet naizgled bezbolno reprezentativce zamjenjuje mladim igračima, Badeljom, Vrdoljakom, Tadićem, Lovrenom, Kelavom, Ibanezom. Ima li Sparta šanse protiv tog mladog i poletnog Dinama?

DAN UTAKMICE! 30.000 ljudi gromoglasno bodri Dinamo protiv Sparte. Nema baklji, nema nereda, navijači skandiraju novom ljubimcu Ibanezu, pljeskom pozdravlju dribline Sammira i dobivene zračne duele Drpića. Utakmica protiv nositelja (a za zaboravne - Sparta je nositelj) završava 0:0 uz terensku dominaciju Dinama, mediji pišu o nesretnoj izgubljenoj utakmici, ali i dobroj igri neiskusne momčadi, koja ima dobre šanse uoči uzvrata, podsjećajući na veliku pobjedu u Amsterdamu lani. Priča o se o Vrdoljaku koji je odigrao odličnu utakmicu i pokazao da je na tragu Ognjena Vukojevića, o junaku Mikiću koji je letio terenom. Igrači u izjavama nakon utakmice zahvaljuju medijima na pumpanju pozitivne atmosfere i navijačima na izvrsnoj podršci.

Utopija? Vjerojatno. Makar se u obje priče, ovoj "nerealnoj" i onoj stvarnoj, odigrala ista utakmica s istim igračima. Razlika je tek u pristupu.

Želimo li biti vječno nezadovoljni i uvijek kritični? Očito. Dok svi navedeni - Mamić, igrači, navijači, mediji ne shvate da za tu trulu atmosferu nisu krivi "samo oni drugi", već i oni sami - nema Božića. Ni onog europskog, ni onog simboličnog koji bi označio toplinu na Maksimiru.

Ovako, Mamić napravi dobar potez, pa zeznu navijači, pa dobro naprave navijači, pa zeznu igrači, pa dobro naprave igrači, pa zezne Mamić, pa sve zeznu mediji, a pati Dinamo koji za to vrijeme dolazi gledati mizeran broj ljudi.

Bilo bi bilo bolje da je drugačije? Želi li tko to uopće?