Nogomet postao dosadan?

Nisam od onih koji govore kako je "prije sve bilo bolje". Danas je možda vrijeme kada Zlatnu loptu može dobiti igrač poput Cannavara, a na travnjacima više nema Hagija, Prosinečkog ili Michaela Laudrupa. No, taj dio nije problem; svaki se sport razvija u tom smjeru, da sve bude brže, više i jače, pa ne čudi taj trend i u nogometu.

Ono što jest problem jest - predvidljivost. Može li, zapravo, biti dosadnije nego što jest? Italija? Inter, Milan i, kada se stabilizira, Juve. Njemačka? Bayern, dok god ima iole normalnu sezonu. Španjolska? Real i Barcelona. Francuska? Lyon, Lyon i Lyon. U Engleskoj se, zapravo, igraju dvije lige - ono "velike četvorke" i ono ostatka društva. Portugal, Nizozemska, Grčka, Hrvatska - svugdje je isto.

Reći ćete - ali to su klubovi koji su i kroz prošlost dominirali. No, iako uglavnom najtrofejniji u svojoj zemlji, ti klubovi nisu bili osuđeni na naslov prvaka. Ne govorimo sad o "prahistoriji"; već o vremenu prije 10 ili 20 godina.

Vidjeli smo kako se vesele Blackburn, Leeds, Everton; Deportivo, Atletico, Valencia; Nantes, Monaco, Bordeaux, Lens, Auxerre; Sampdoria, Napoli, Verona; Kaiserslautern ili čak NK Zagreb.

U posljednjih pet godina u ligama Petice možemo pronaći tek jedno pravo iznenađenje (Stuttgart u sezoni 2006./2007.) i eventualno Valenciju 2003./2004., makar se radilo o izvrsnoj (i skupoj, što je za ovaj tekst bitno) momčadi.

Nogomet je uvijek bio "ciklički" sport; smjenjivali su se periodi dominacije pojedinih momčadi, a favorita je oduvijek bilo. I u ligaškim natjecanjima obično i pobijede, jer ligu gotovo uvijek osvaja najbolja momčad (za razliku od kup natjecanja).

No, danas je to istaknuto više nego ikad. Primjerice, 2005. i 2006. prve su sezone u povijesti gdje je prvak obranio naslov u svim ligama Petice (iako se Interu naslov iz 2005. službeno ne prepisuje zbog Calciopolija). Zanimljivo, nema što.

Problem nije što isti klubovi osvajaju naslove, već razlog zbog kojeg se to događa - novac. Manchesteru, Realu, Bayernu, Interu ili Lyonu nisu se "poklopile generacije", već su jednostavno - financijski superiorni ostatku lige.

I ništa u toj priči nije slučajno. Nije slučajno da su prvaci momčadi s najvećim i najboljim stadionima (lova). Klubovi s najvećom tradicijom. Ne zbog tradicije, nego milijuna navijača širom svijeta (lova, lova, lova). Nije slučajno da su prvaci oni koji najviše plaćaju igrače. A u tom začaranom krugu, ti koji imaju najviše novca pa stoga pobjeđuju - zarađuju zbog toga još novca.

Pa je tako razlika između Manchester Uniteda i WBA sve veća i veća, a prvenstvno sve dosadnije i dosadnije. Iznenađenja se još uvijek mogu dogoditi - primjerice da taj WBA pobijedi taj Manchester United, ali na kraju znate da će biti 40 bodova razlike u korist Uniteda. Pa je teško govoriti o iznenađujućem razvoju događaja.

Vreća novca, da krivo ne shvatite, nije garancija rezultata. Tottenham, PSG, do prije nekoliko godina Inter, a primjera ima još nekoliko, znaju trošiti novac u rangu onih najboljih, a rezultati definitivno nisu na toj razini.

No, kao što primjeri upravo Intera ili Chelseaja pokazuju, ako samo trošiš i trošiš, na koncu ćeš pronaći dobitnu kombinaciju trenera i momčadi. Jer s toliko dobrih (čitaj: skupih) igrača neki Mourinho će već pronaći način da dođe do naslova prvaka.

S druge strane, nedostatak novca da se borite s onima najboljima garancija je da to nećete moći ni na terenu. Netko će reći - ali pogledaj recimo Hoffenheim. No taj Hoffenheim je upravo obrnuti primjer - što novac može učiniti. S otvorenom čekovnom knjižicom bogataša Dietmara Hoppa, Hoffenheim je projurio kroz niže lige i sada predvodi onu najjaču. I iako bi njihov naslov bez obzira na to bio najveće iznenađenje modernog ligaškog nogometa, to se neće dogoditi ove sezone. Ali kad se otvori novi stadion i kada (ako) Hopp odluči uložiti još novca - ni to neće biti nemoguće.

Zanimanje za takav sport - gdje je pobjednik praktički unaprijed odlučen - ne može vječno biti veliko kao danas. Uostalom, neke lige već bilježe padove gledanosti, baš kao i TV kuće, a problema nema samo Engleska gdje je nogomet uistinu način života, pa navijača nije ni briga jel' njegov Milwall pobijedio Manchester ili izgubio od Leyton Orienta.

Problem je i što ti bogati klubovi zaboravljaju svoje škole, jer to je nepredvidiva strategija - može upaliti, može se izjaloviti. Kupovanje Drogbe, Kake ili Cristiana Ronalda je puno sigurnija oklada. Danas još samo Barcelona uspjehe uistinu gradi na svojoj "tvornici", a još se to donekle može reći za Manchester United i Bayern.

No, zbog načina na koji nogomet danas funkcionira, "proizvodnja" više nije isplativa ni manjim klubovima. Zašto ulagati trud i vrijeme u mladog igrača, kad će ga onaj bogati kupiti za par milijuna čim zabije pet golova ili obrani dva jedanaesterca? I njima će postati lakši put kupiti jednostavno one koje bogati ne žele. Više čak ne možeš računati da će jedan Ajax svake dvije-tri godine ponuditi nekog wunderkida, sada i oni traže Cvitaniće i Suareze nogometnog svijeta.

Rješenje? Nije na vidiku. Iako američki sustav salary capa dobro funkcionira, te daje priliku uistinu svakome da postane prvak pametnim poslovanjem i vođenjem kluba, nemoguće ga je zamisliti u europskom sportu.

Ne samo zbog tradicije, ne samo zato jer bi visinu tog salary capa bilo nemoguće odrediti (Milan i Udinese ne bi baš imali istu razinu mogućnosti), već i zato jer bogati to nikada ne bi dopustili. Nemaju razloga, zbog čega riskirati s nekakvom izjednačenošću kada se ovako mogu novcem svake godine boriti za naslove, igrati najveće utakmice, puniti sobe s novim trofejima. Zašto bi isto to priuštili Napoliju, Metzu ili Duisburgu, kad imaju manje para?

Pitanje jest - da li će, i ako da koliko dugo, takav sustav svima donositi novac? Liga u kojoj unaprijed znate pobjednika, morate priznati, nije posebno privlačna, kao i spoznaja da "vaša Aston Villa baš nikad neće biti prvak ako je ne preuzme neki šeik"...