Kontinuitet kao nepoznanica

Zaista je ironično da svi - novinari, javnost i, najvažnije, čelnici klubova - pričaju o trenerskom kontinuitetu kao preduvjetu uspjeha, no u stvarnosti se takvog koncepta uopće ne drže. Nakon jedne slabije jeseni... Ma što jeseni, nakon jedne slabije utakmice, postavljaju se upitnici je li taj i taj trener dovoljno dobar za taj i taj klub.

Cibalia je procijenila kako je za nekoliko poraza apsolutno limitirane momčadi kriv - Srećko Lušić. Oko Dinama je ponovno atmosfera linča na Branka Ivankovića, iako je s potpuno novom momčadi nadmašio sva rezultatska očekivanja. U Hajduku je Vučević sam od sebe odustao čim je, također potpuno nova, momčad "zakašljucala".

Dovoljno je samo pogledati broj trenera Dinama i Hajduka od samostalnosti da se zaključi kako tu nešto ne štima. Klubove mijenjaju i Barcelona i Real i Milan i Juventus, ali čak i oni koji to rade češće, ne rade ni izbliza često kao naše "perjanice".

To dovoljno govori o vodstvu klubova, vodstvu bez vizije i vodstvu koje tako lako pada pod utjecaj medija željnih stalnih promjena i senzacija, jer - inače bi bilo dosadno. Kod nas trenere mijenjaju i navijači i gradonačelnici i menadžeri, a potom svi zajedno pate jer rezultati nisu kakvi su zamišljeni. Što zaista ne bi trebalo čuditi, jer konstantne promjene ne vode ničemu dobrome.

Da, postavljanje novog trenera ponekada donese kratkoročnu promjenu. Promjena motivacijskog stila, taktike, ili jednostavno igračka želja za dokazivanjem novom treneru, rezultira pobjedom-dvije u prvih nekoliko kola, ali u velikoj većini slučajeva uskoro se sve vrati na staro, s tom razlikom da se sa svime krenulo - iz početka. Novi trener donosi novu viziju, želi nove igrače, i taman kad igrači počnu prihvaćati njegove zamisli - sjekira. I opet iznova.

Stalne promjene trenera su katastrofa za bilo kakav pokušaj kontinuiteta unutar kluba, a što je za naše klubove posebno važno - zbog toga dosta pati razvoj mladih igrača. Naime, novi treneri najčešće nemaju izbora nego ganjati rezultat, a to se uvijek radi s iskusnijim igračima, pa mladi nogometaši - stagniraju. Kada bi iza njih stajala uprava koja im daje zaista bezuvjetnu podršku, treneri bi se usudili češće davati priliku mlađima. Ovako, kada izostane rezultat, a oko vrata im omču stegnu novinari, navijači, sportski direktor i tko zna tko sve ne, moraju "igrati na sigurno".

Umjesto pisanja ove kolumne, mogao sam jednostavno napisati biografiju najuspješnijeg trenera u posljednjih 20 godina, Sir Alexa Fergusona. Jer, upravo je kontinuitet ono što će Ferguson istaknuti kao ključni razlog za silne uspjehe koje je polučio s Manchester Unitedom.

Fergusonu je trebalo šest godina da osvoji prvo prvenstvo s Unitedom; ne moram posebno spominjati da u Hrvatskoj ne bi ušao ni u drugu sezonu s takvim "katastrofalnim" učinkom. 22 godine kasnije Ferguson je smatran jednim od najvećih klupskih trenera svih vremena.

I zato o važnosti kontinuiteta nije nitko pozvaniji govoriti: "Kroz cijelu karijeru u Unitedu, management je stajao iza mene, podržavali su me i zato je Manchester United najuspješnija momčad na svijetu. Malo trenera dobije takvu podršku i zbog toga ne postignu ono što bi trebali. Kada dobiju podršku, vidjet ćete još trenera koji mogu postići i više od mene."

Mnogi su naučili. Wenger je već zaštitno lice Arsenala, traje i Benitez (i sada je prvi puta ozbiljan konkurent za naslov), a velikoj četvorci je godinama najbliži Everton, koji, gle čuda, šest godina već vjeruje Moyesu. Barcelona je istrpila katastrofalan Rijkaardov start i zauzvrat dobila europskog prvaka koji je igrao najljepši nogomet ovog desetljeća. Ancelotti ima dvije Lige prvaka, Schaafov Werder u Europi je priznat zbog lepršavog nogometa. Niti jedan pravi europski klub ne mijenja tako često kao naša dva "bisera" s Maksimira i Poljuda.

Kontinuitet "uspijeva" u svim sportovima i gotovo redovito strpljivost se - isplati. Doc Rivers zadržan je na klupi Celticsa nakon najgore sezone Bostona u povijesti, a iduće je osvojio naslov - kad je dobio prave igrače. Najuspješniji NBA kolektivi u dekadi - Spursi, Lakersi, Jazzeri - imaju istog trenera (sustav) godinama. Jedina neporažena NFL momčad (Tennessee) ima ujedno i trenera s najdužim stažom u klubu. Messina ulazi u četvrtu sezonu s CSKA, a klub je, dakako, prvak Europe. Pamtimo Riverinu Barcelonu, Capellov Milan, Lippijev Juventus. Van Gaalov Ajax nije bio nepobjediv od njegovog prvog dana, štoviše, ali nakon četiri godine rada - napravio je jednu od najboljih ekipa svih vremena.

Nestrpljivost, pak, iza sebe nema nikakve argumente. Pa ipak, iz nekog razloga naši čelnici klubova misle da se rezultat (i igra) trebaju stvoriti preko noći, pa kad se to ne dogodi - lete treneri.

Čak i da je zaista tako - da su treneri krivi - nije li izvan pameti da nisu nikada krivi oni koji su ih na tu poziciju postavili. Da u nekoj ozbiljnoj firmi radi HR direktor koji uporno postavlja loše kadrove na važne pozicije - koliko dugo bi se zadržao? A u našem nogometu su čelnici nedodirljivi, a treneri "prihvatljivi višak", iako upravo ti čelnici biraju "pogrešne trenere". Zašto oni za to nikada ne odgovaraju?

"Ljudi moraju naučiti da je ispravan put strpljenje. Nema nikakvog dokaza da promjena trenera donosi uspjeh. Vrijeme donosi uspjeh. Ne možete ničime nadomjestiti iskustvo unutar kluba. Ako direktor loše reagira na slab rezultat i počne preispitivati vjeru u trenera i uopće razloge zbog kojih ga je doveo u klub, nikad neće dobiti konzistentnost i kontinuitet u vodstvu momčadi. Zanimljivo je da klubove vode uspješni biznismeni koji nisu sposobni te poslovne vještine primijeniti u nogometu jer je to emocionalna igra. Brinu se zbog reakcija navijača, ali ne možeš graditi nogometnu momčad na emocionalnim reakcijama. Ne možeš pobijediti u svakoj utakmici. Ali neki menadžeri dobiju otkaz nakon šest utakmica u sezoni, kako to može biti zdravo?", pita se Ferguson. A on, rezultati govore, zna.

Ljupko Petrović osvojio je Kup prvaka, i to jednostavno znači da on u malom prstu zna više o nogometu nego ja i svi novinari zajedno koji su bili u press sobi nakon utakmice Dinamo - Sesvete. Petrović je tada izjavio da je onu momčad Crvene zvezde gradio pet godina i da je Ivankoviću, kao i svakom treneru, potrebno puno više vremena za izgraditi ozbiljnu momčad.

A tom Ivankoviću novinari, a kako stvari izgledaju - niti klub, ne namjeravaju dati ni pet mjeseci. Srećom, pa znaju bolje od Fergusona, Petrovića, Popovicha, Jacksona, Sloana, Ancelottija i drugih.

U Dinamu stalno pričaju o europskom zaokretu, o "viziji", "planu" i sličnim dugoročnim terminima. I kada je Ivanković drugi puta stigao u Maksimir rekli su "to je to, stojimo iza trenera sto posto".

Međutim, svi stoje iza trenera sto posto kada ga dovedu. Umjetnost je stajati iza njega kada stignu problemi. Mamići su dopustili da novinari kopaju rupu Soldi i tako ga otjerali iz kluba. Hoće li sada dopustiti isto s Ivankovićem?

Poznavajući hrvatsko poimanje kontinuiteta - nema dvojbe. Već smo bez problema potrošili Vučevića, Jarnija, Soldu, Vrankovića, Kljaića...